Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/22 ("Vivales" d.o.o. Srbac)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1382/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

1382/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vivales“ d.o.o. Srbac, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vivales“ d.o.o. Srbac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100443 21 Rev 2 od 5. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vivales“ d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100443 21 Rev 2 od 5. januara 2022. godine.

2. Postupajući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) donio je Presudu broj 57 0 Ps 100443 18 Ps 2 od 10. septembra 2020. godine kojom je u stavu I utvrđeno da je raskinut ugovor o rentnom plaćanju (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između apelanta i tuženog „Devetaković“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi), pa je tuženi obavezan da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje mašine, bliže navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne mašine). Takođe, stavom I izreke obavezan je tuženi da na ime umanjenja tržišne vrijednosti spornih mašina i dijelova apelantu naknadi štetu u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Dalje je, u vezi s protivtužbenim zahtjevom, stavom II izreke apelant obavezan da tuženom isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant po osnovu spornog ugovora predao tuženom u posjed i na korišćenje sporne mašine. Kako je sud utvrdio, spornim ugovorom je određeno da će apelant zadržati pravo svojine nad spornim mašinama sve dok tuženi u potpunosti ne ispuni svoje obaveze po spornom ugovoru u skladu s rokom otplate.

3. Prema ocjeni suda, apelant i tuženi bili su u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji sa zadržavanjem prava svojine koji je regulisan članom 540. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je zatim ukazao da je članom 125. ZOO-a propisano da kad ispunjenje obaveza u određenom roku predstavlja važan elemenat ugovora pa dužnik ne ispuni svoju obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. S obzirom na to da je apelant podneskom od 29. januara 2016. godine zahtijevao raskid ugovora jer tuženi nije u potpunosti ispunio svoju obavezu, Okružni privredni sud je istakao da je sporni ugovor, shodno članu 125. ZOO-a, raskinut. Dalje, sud je naveo da je odredbama člana 132. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, a ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da je apelantov zahtjev za povrat spornih mašina osnovan. Sud je takođe naveo da je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka mašinske struke, kojem apelant i tuženi nisu prigovarali, utvrđena umanjena vrijednost spornih mašina koja predstavlja štetu koju je apelant pretrpio od momenta predaje tuženom usljed amortizacije dijela tržišne vrijednosti. Shodno tome, Okružni privredni sud je zaključio da apelant ima pravo na naknadu štete u skladu sa članom 132. stav 1. ZOO-a.

4. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama člana 132. stav 3. ZOO-a propisano da ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamno vraćanje vrši se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Zatim, sud je naveo da je odredbama člana 122. ZOO-a propisano da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna da ispuni svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je nešto drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako šta drugo proističe iz prirode posla. Okružni privredni sud je ukazao da raskid ugovora proizvodi pravne posljedice u odnosu na obje strane i svaka strana dužna je da vrati ono što je primila po osnovu ugovora. U vezi s tim, sud je istakao da je tuženi isplatio apelantu novčane iznose precizirane u obrazloženju presude s datumima uplata, te je u skladu s tim zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog. Sud je ocijenio da nije osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja zbog toga što rokovi zastarjelosti ne teku od dana izvršenih isplata, kako to apelant smatra, već od dana raskida spornog ugovora. U vezi s tim, sud je ukazao da je sporni ugovor raskinut 29. januara 2016. godine, a protivtužba je podnesena 16. maja 2017. godine, tj. u okviru propisanog desetogodišnjeg roka iz člana 371. ZOO-a.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 100443 21 Pž 3 od 27. septembra 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i preinačena odluka o troškovima postupka, kako je to precizirano u izreci, dok je u odnosu na stav II izreke apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, te je podržao obrazloženje iz osporene odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava u odnosu na protivtužbeni zahtjev i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100443 21 Rev 2 od 5. januara 2022. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da tuženom pripada pravo da, u skladu s odredbama člana 132. stav 2. ZOO-a, traži povrat onoga što je dao u izvršenju svoje obaveze po spornom ugovoru. Takođe je istaknuto da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da predmet spora nije bila naknada za korišćenje spornih mašina, pa su stoga apelantovi navodi u tom pogledu neosnovani. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilna primjena materijalnog i procesnog prava nalagala da se prihvati prijedlog tuženog s ročišta za glavnu raspravu u vezi s podnošenjem protivtužbe. U vezi s tim je pojašnjeno da je spor između apelanta i tuženog proistekao iz istog osnova – spornog ugovora i da se radi o istim dokazima po tužbi i protivtužbi, pa bi pokretanje nove parnice po tužbi tuženog vodilo odugovlačenju postupka. Stoga, prema ocjeni suda, nisu osnovani apelantovi navodi da je protivtužba neblagovremena.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava i kršenje prava na obrazloženu odluku. Apelant je naveo da je u potpunosti poštovao odredbe spornog ugovora. Dalje je naveo da je pogrešan zaključak da je tuženi dokazao osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva, te je netačna činjenica da je tuženi blagovremeno podnio protivtužbu. Smatra da je narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant je naveo da sporni ugovor nema elemente ugovora sa zadržavanjem prava svojine, te u vezi s tim daje svoju ocjenu i tumači njegove odredbe. Pri tome je istakao da je sporne mašine dao tuženom isključivo na korišćenje, pa se iznos koji je tuženi platio po tom osnovu može smatrati isključivo naknadom za korišćenje. Smatra da je proizvoljan zaključak sudova da rokovi zastare ne teku od dana izvršenih isplata, već od dana raskida spornog ugovora. Pri tome navodi da je za svaki isplaćeni iznos protekao zastarni rok od tri godine iz člana 374. stav 1. ZOO-a.

8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud dalje podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, te je imao priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Stoga Ustavni sud apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.

13. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su sudovi na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdili činjenice koje su relevantne za odlučenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi cijenili sadržaj spornog ugovora i doveli ga u vezu s relevantnim odredbama ZOO-a, te u vezi s tim dali jasne i dovoljne razloge za usvajanje kako tužbenog tako i protivtužbenog zahtjeva, uključujući i razmatranje karaktera spornog ugovora i prigovora zastarjelosti. Stoga Ustavni sud smatra da su zaključci sudova zasnovani na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima, i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, te obrazložili zašto takvi prigovori nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačije odlučenje u ovom parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već su njegovi navodi rezultat nezadovoljstva ishodom parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/22 ("Vivales" d.o.o. Srbac) | Sudska praksa | Aktio