Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2901/22 (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2901/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2901/22, rješavajući apelaciju Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 131504 21 Pž od 12. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Stojan Vukajlović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 131504 21 Rev od 26. aprila 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 131504 21 Pž od 12. jula 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je Odlukom o dopustivosti broj AP-3298/21 od 20. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 131504 19 Ps od 16. decembra 2020. godine obavezan je tuženi „Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 12.110,00 KM, sa zateznom kamatom, na način preciznije naveden u izreci presude.

4. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da se 30. jula 2016. godine dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj je povrijeđen suvozač Z. T. (u daljnjem tekstu: oštećeni) iz vozila koje je učestvovalo u toj nezgodi. Dalje je naveo da se oštećeni zbog povreda koje je zadobio u saobraćajnoj nezgodi liječio u UKC Republike Srpske (u daljnjem tekstu: UKC), te da je bio na rehabilitaciji u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr. Miroslav Zotović“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod). U vezi s tim, naveo je da je UKC apelantu 18. oktobra 2016. godine, te u maju i julu 2017. godine fakturisao račune na ime troškova liječenja oštećenog, odnosno da mu je i Zavod 30. novembra 2016. godine fakturisao troškove za rehabilitaciju oštećenog. Imajući u vidu da je apelant troškove liječenja oštećenog isplatio u više navrata i to 3. januara, 27. juna i 21. avgusta 2017. godine, a da je tužbu podnio 31. decembra 2019. godine, sud je zaključio da nisu protekle tri godine od kada je apelant ostvario pravo da ističe regresni zahtjev, te da je prigovor zastare koji je istakao tuženi neosnovan.

5. Presudom Višeg privrednog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati novčani iznos od 6.410,00 KM, sa zateznom kamatom, na način preciznije naveden u izreci presude.

6. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o regresnom zahtjevu, te da se plaćeni troškovi liječenja smatraju štetom koju tuženi treba da nadoknadi apelantu. U vezi s tim, ukazao je da se u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbom člana 376. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) primjenjuje rok zastare od tri godine. Dalje je ukazao da apelantovo potraživanje nije zastarjelo u odnosu na plaćanje koje je izvršeno tokom 2017. godine. Međutim, ukazao je da je po računu Zavoda od 30. novembra 2016. godine, apelant plaćanje iznosa od 5.700,00 KM izvršio 16. decembra 2016. godine od kada se računa početak toka zastare potraživanja. Imajući to u vidu, a kako je tužba podnesena 31. decembra 2019. godine, zaključio je da je u odnosu na ovo potraživanje nastupila zastara.

7. Rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija je odbačena. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je apelant u reviziji postavio putanje od kojeg datuma teče rok zastarjelosti spornog potraživanja (da li od dana kada je tužitelj, tj. apelant pojedinačno platio račune za troškove liječenja svog osiguranika ili od dana kada je izvršena uplata posljednjeg računa). Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da je o spornom pitanju zauzeo stav u više odluka, te da u konkretnom slučaju, nije suđeno suprotno tom stavu.

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se svaka isplata ima smatrati dospjelom momentom isplate, te da se zastarni rok računa za svaku isplatu pojedinačno. Navodi da je mogao saznati za obim štete tek u momentu izmirenja obje fakture. Takođe smatra da je povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti. Apelant ukazuje na Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 131516 20 Pž od 26. januara 2021. godine u kojoj je sud zauzeo stav da zastara ne teče pojedinačno za svako od liječenja, već da ti troškovi čine jedinstvo, odnosno da se od momenta posljednje uplate troškova liječenja ima računati početak zastare potraživanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant javna ustanova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna ustanova, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

12. Apelant smatra da je Viši privredni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu pravne sigurnosti, ističući da je Viši privredni sud u osporenoj odluci zauzeo suprotan stav u odnosu na stav koji je u istoj situaciji zauzeo u presudi preciznije navedenoj u navodima iz apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, obrazložio da u konkretnom slučaju nije suđeno suprotno stavu koji je taj sud o spornom pitanju zauzeo u drugim odlukama (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. U konkretnom slučaju, apelant nije predočio dokaze da su stvorene takve razlike (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-4703/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 14., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2901/22 (Fond zdravstvenog osiguranja… | Sudska praksa | Aktio