Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/22 (S. J. i drugi)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2378/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2378/22, rješavajući apelaciju Suada Jašarevića i Dževide Lechner, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Jašarevića i Dževide Lechner podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 081082 21 Rev od 15. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Jašarević i Dževida Lechner (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Janje, koje zastupa Anel Ibeljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 24. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 081082 21 Rev od 15. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 081082 21 Gž 2 od 21. juna 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 081082 20 P 3 od 11. februara 2021. godine utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji nekretnina od 11. jula 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) bez pravnog dejstva prema apelantima u dijelu koji je potreban za namirenje njihovih potraživanja. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena obaveza D. Ć. i A. Ć. da apelantima isplate određeni novčani iznos. Dalje je utvrđeno da D. Ć. i A. Ć. nisu ispunili svoju obavezu, nakon čega su apelanti protiv njih 7. jula 2016. godine podnijeli prijedlog za izvršenje radi namirenja potraživanja upravo na spornim nekretninama. Utvrđeno je da je rješenje dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 10. jula 2016. godine. Međutim, navedeno rješenje nije provedeno jer su D. Ć. i A. Ć. 11. jula 2016. godine prodali nekretnine tuženom H. T. (u daljnjem tekstu: tuženi) za ugovorenu cijenu od 36.303,45 KM, koja se trebala isplatiti sukcesivno počevši od dana zaključivanja ugovora pa do smrti prodavaca D. Ć. i A. Ć. Osnovni sud je na osnovu potvrde od 12. jula 2016. godine utvrdio da je cijena isplaćena prodavcima. Utvrđeno je da je odmah izvršen zemljišnoknjižni prenos, tako da su sporne nekretnine u javnim evidencijama upisane kao vlasništvo tuženog, a prodavci D. Ć. i A. Ć. su tim ugovorom zadržali pravo doživotnog uživanja. Među strankama nije sporno da prodavci D. Ć. i A. Ć., osim navedenih nekretnina, nemaju druge imovine osim penzije.

3. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom čl. 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su D. Ć. i A. Ć. znali za postojanje dugovanja prema apelantima, pa su zato navodno prodali svoje nekretnine tuženom kako bi izbjegli dugovanje i njegovu naplatu. Pri tome, sud je posebno imao u vidu da D. Ć. i A. Ć., osim nekretnine koju su prodali, nemaju druge imovine iz koje se mogu isplatiti potraživanja koja apelanti imaju prema njima. Osim toga, Osnovni sud je naveo da činjenica što su D. Ć. i A. Ć. platili dvostruki iznos takse nesumnjivo upućuje na to da su htjeli što prije zaključiti fiktivan ugovor s tuženim. Prema ocjeni Osnovnog suda, nejasno je zašto su D. Ć. i A. Ć. istog dana kada je sporni ugovor zaključen dali saglasnost za bezuvjetnu uknjižbu prava vlasništva i prava na posjed na kupca koji tog trenutka nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor fiktivan pravni posao, da je istovjetan besplatnom raspolaganju, kojim su oštećeni apelanti kao povjerioci, te da je po tom osnovu sporni ugovor ništavan u smislu člana 47. ZOO-a.

4. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 081082 21 Gž 2 od 21. juna 2021. godine uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud iz objektivno utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke da je sporni ugovor fiktivan, da cijena nije isplaćena, pa ga smatra besteretnim raspolaganjem. Okružni sud je naveo da se žalbom tuženog osnovano ukazuje da su takvi zaključci prvostepenog suda nepouzdani i da se baziraju na pretpostavkama. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o teretnom pravnom poslu, i to po valjanom i jasnom ugovoru zaključnom pred notarom, za koji važi pretpostavka tačnosti dok se suprotno ne dokaže. Međutim, Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je tuženi znao da će njegovim zaključenjem biti onemogućeno namirenje apelanata, zbog čega se nisu ispunili svi uvjeti propisani odredbama čl. od 280. do 285. ZOO-a koje govore o pobijanju dužnikovih pravnih radnji. S obzirom na to da su spornim ugovorom prodavci nekretnine zadržali pravo posjeda do kraja svog života, Okružni sud je ocijenio da nije nerealno da cijena bude znatno niža. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije neobično ni to što se vlasnik ubrzo nakon zaključenog ugovora i upisao kao vlasnik nekretnine jer to i jest cilj svakog ugovora, a to mu je ugovorom i dopušteno.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 081082 21 Rev od 15. marta 2022. godine odbio reviziju apelanata. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nisu osnovani revizioni navodi apelanata da se radi o fiktivnom i besteretnom pravnom poslu jer to ne proizlazi iz samih odredbi ugovora, koliko god način plaćanja bio neobičan. Uostalom, kod činjenice da je kupoprodajna cijena isplaćena, što je nesporno među ugovaračima, Vrhovni sud je zaključio da nema sumnje da se radilo o teretnom pravnom poslu. Vrhovni sud je zaključio da nije nelogično da cijena bude niža od tržišne jer su prodavci zadržali pravo doživotnog uživanja predmeta kupoprodaje, što ne ukazuje na fiktivan ili besplatan pravni posao. Navedeno posebno imajući u vidu što u vezi s visinom cijene predmeta ugovora nisu provođeni nikakvi dokazi, niti je utvrđeno koja bi to bila realna, odnosno tržišna cijena.

6. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je njihovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Smatraju da je sporni kupoprodajni ugovor fiktivan, pa u tom smislu ukazuju da je kupac sporne nekretnine kupio za džabe, da mu je prodavac odmah dao saglasnost (clausula intabulandi) na upis prava vlasništva i prava posjeda bez obzira na to što nije platio ništa, kao i da je kupac platio dvostruku taksu za upis promjene vlasništva u javnim knjigama po ubrzanoj proceduri. Apelanti smatraju da je tuženi morao znati zbog čega mu prodavac daje tu pogodnost. Nadalje, apelanti navode da Okružni sud i Vrhovni sud nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pa su tako, pogrešno interpretirajući dokaze i ne dajući im pravni smisao i značaj, izvršili pogrešnu ocjenu dokaza, koja je utjecala na pogrešnu primjenu prava. Osim toga, apelanti tvrde da postoji povreda prava na pravnu sigurnost, da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na nezavisan i nepristrasan sud, međutim, te navode nisu ničim obrazložili.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji korespondira s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, u pogledu navoda apelanata o povredi prava na nezavisan sud, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ukazali na postojanje činjenica koje bi pokretale pitanje nezavisnosti suda. Ustavni sud također primjećuje da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Okružnog suda i Vrhovnog suda, niti Ustavni sud u spisu apelacije nalazi objektivne dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Okružni sud i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o građanskim pravima apelanata bili pristrasni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi kojima se ukazuje na povredu navedenih aspekata prava na pravično suđenje (pristup sudu, nezavisan i nepristrasan sud) neosnovani. U odnosu na navode o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u tom pogledu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o pravnoj nesigurnosti.

12. U vezi s ostalim navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su Okružni i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno, jasno i argumentirano obrazložili da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata budući da nisu dokazali da se radi o fiktivnom ugovoru, odnosno o besteretnom pravnom poslu, niti da je tuženi znao da se tim poslom nanosi šteta apelantima. Stoga, Ustavni sud smatra da se na osnovu obrazloženja iz osporenih odluka ne može reći da su proizvoljni zaključci Okružnog suda i Vrhovnog suda kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata kojima su pobijali pravne radnje dužnika jer je u vezi s tim dato jasno i uvjerljivo obrazloženje, koje se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-666/19 razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-666/19 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Nadalje, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/22 (S. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio