Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/22 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Porez
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2934/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2934/22, rješavajući apelaciju Alije Krpića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Krpića, Senada Garića i Izeta Sinanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 067525 19 Gž od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Krpić, Senad Garić i Izet Sinanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupaju Amila-Mimica Kunosić i Sven Selesković advokati iz Tuzle, podnijeli su 25. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 067525 21 Rev od 29. marta 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 067525 19 Gž od 12. marta 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1996/21 od 8. jula 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 29. marta 2022. godine revizija apelanata odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu Općinskom sudu u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanata te F. M. i H. K. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), radi duga.
4. Presudom Općinskog suda broj 127 0 P 067525 17 P od 19. marta 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu apelanti i ostali tuženi uplate regresni dug u određenom iznosu na ime poreza na dohodak. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj, na osnovu izvršnih isprava - pravosnažnih presuda, isplatio razliku plata za apelante i ostale tužene, te da je naknadno uplatio porez na dohodak iz svojih sredstava. Sud je naveo da je među strankama sporno da li je zakonita i pravilna tužiteljeva naknadna isplata poreza na dohodak za apelante i ostale tužene. Visinu naknada koje je tužitelj isplatio apelantima i drugim tuženima sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je prihvatio kao jasan, detaljan, stručan i objektivan. Sud je ocijenio osnovanim prigovor apelanata o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata i ostalih tuženih, uz obrazloženje da se radi o odnosu apelanata i ostalih tuženih, kao poreznih obveznika i porezne uprave. Sud je ukazao na odredbu člana 27. stav 1. Zakona o porezu na dohodak (u daljnjem tekstu: ZPD), kojom je propisano da se akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava i obustavlja pri svakoj isplati plaće i/ili oporezive naknade, dok se uplaćuje istog ili narednog dana nakon isplate. U vezi s tim, sud je naveo da je tužitelj pravilno utvrdio porezne osnovice i obračunao i uplatio porez na dohodak, ali nije poštovao rokove uplate poreza. Sud je obrazložio da je isplatom cjelokupnog iznosa razlike plate iz presude tužitelj prevalio obavezu plaćanja poreza na uposlenike, odnosno na apelante i ostale tužene. Dakle, budući da tužitelj nije uplatio porez iz neto plate već iz svojih sredstava, sud je zaključio da je tužitelj legitimisan da sporni iznos na ime poreza potražuje od Porezne uprave, odnosno da je preuranjen njegov zahtjev prema apelantima i ostalim tuženima. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 067525 19 Gž od 12. marta 2021. godine djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i preinačena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na glavni dug i djelimično u odnosu na kamate, na način što su apelanti i ostali tuženi obavezani da na ime duga tužitelju isplate određene novčane iznose sa kamatama, kao i troškove parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da iz usmenog pojašnjenja nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tužitelj dva puta platio porez na dohodak u korist budžeta Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: TK). Naime, tužitelj je porez na dohodak platio prilikom isplate glavnice po pravosnažnim presudama, te u postupku prinudne naplate po podnesenim izvršnim prijedlozima apelanata i ostalih tuženih. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti zbog nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Ukazao je da tužitelj kao poslodavac, u skladu sa odredbom člana 27. ZPD, vrši obračun, obustavu i uplatu poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti. Pri tome, porez na dohodak se obračunava prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, odnosno kada je tužitelj isplatio razliku plata u skladu sa pravosnažnim presudama. Obrazložio je da je tužitelj kao poslodavac isplatio apelantima i ostalim tuženim razlike plata u 2013. i 2014. godini, odnosno da nema mjesta primjeni Zakona o porezu na plaću koji je prestao da važi 13. marta 2008. godine, a odredbama ZPD nije predviđena njegova retroaktivna primjena. Dalje, sud je naveo da je tužitelj, kao poslodavac apelanata i ostalih tuženih, ispunio svoju zakonsku obavezu i zakonsku obavezu tuženih i uplatio porez na dohodak. Naime, tuženi je kao poslodavac isplatio apelantima i ostalim tuženim određene iznose, na ime 10% poreza da dohodak na dosuđene razlike plaća po pravosnažnim presudama. Nakon toga, tuženi je isplatio iste iznose apelantima i ostalim tuženim, u postupku prinudnog izvršenja, čime je došlo do sticanja koristi apelanata i ostalih tuženih na račun tužiteljeve imovine u smislu člana 210. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom da apelanti i ostali tuženi u postupku nisu tvrdili da su sami izmirili svoju zakonsku obavezu plaćanja poreza na dohodak, kao tužiteljevi zaposlenici, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka, u skladu sa odredbom čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP-a.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 127 0 P 067525 21 Rev od 29. marta 2022. godine reviziju apelanata i F. M. odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.
7. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrde da je Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantne propise, odnosno da je retroaktivno primijenio odredbe ZPD. Također, smatraju da su diskriminisani zbog načina tumačenja i primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Ističu da im je nametnuta obaveza uplate poreza na dohodak na plate koje su zaradili u vremenskom periodu kada tog poreza nije bilo, odnosno prije stupanja na snagu ZPD. Smatraju pogrešnim zaključak suda kojim su obavezani da regresno uplate tužitelju dug na ime poreza na dohodak, odnosno da su postali porezni obveznici prihoda od nesamostalne djelatnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima , da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPD-a, ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud posebno obrazložio pitanje aktivne i pasivne legitimacije stranaka, kao i primjene relevantnih odredbi ZPD-a i ZOO prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve navode apelanata i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelanti smatraju da su diskriminisani zbog „načina tumačenja i primjene materijalnog prava“ u postupku pred Kantonalnim sudom. Međutim, imajući u vidu razmatranja u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje te prava na imovinu, kao i okolnost da apelanti svojim navodima nisu učinili vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije i njenih Protokola, niti tako nešto proizlazi iz predočenih dokumenata,
Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman