Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-437/24 (E. R.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-437/24

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-437/24, rješavajući apelaciju Ese Razića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ese Razića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 023350 24 Kž 4 od 18. januara 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Eso Razić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Iowa-Sjedinjene Američke Države (u daljnjem tekstu: SAD), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić, Jelena Dalipagić-

Crnjac i Goran Crnjac iz Mostara, podnio je 30. januara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 023350 24 Kž 4 od 18. januara 2024. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 023350 24 Kv 5 od 12. januara 2024. godine. Apelant je 15. marta 2024. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 1. aprila 2024. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su, u periodu od 8. do 22. aprila 2024. godine, dostavili odgovore na apelaciju, koje je 22. aprila 2024. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 29. aprila 2024. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Uvodne napomene

5. Tužilaštvo je 21. septembra 2017. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta. Granična policija Bosne i Hercegovine je 19. avgusta 2023. godine lišila slobode apelanta, te je 20. avgusta 2023. godine sproveden u Tužilaštvo gdje je ispitan na okolnosti ubistva I. B. i M. M. (pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane; u daljnjem tekstu: HVO) koje se desilo 30. septembra 1993. godine na preciziranoj lokaciji. O apelantovom ispitivanju u istrazi je 20. avgusta 2023. godine sačinjen zapisnik.

6. Rješenjem Kantonalnog suda od 22. avgusta 2023. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Kantonalni sud je rješenjem od 15. septembra 2023. godine produžio apelantov pritvor za još dva mjeseca. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 27. septembra 2023. godine.

7. Tužilaštvo je 8. novembra 2023. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo iz člana 144. stav (1) KZSFRJ. Optužnica je potvrđena 9. novembra 2023. godine. U optužnici je navedeno da je apelant u svojstvu pripadnika Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ARBiH) za vrijeme oružanog sukoba sa HVO postupao suprotno odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima. Apelantu je stavljeno na teret da je kritične prilike zajedno sa još šest pripadnika HVO-a bošnjačke nacionalnosti dogovorio da iz jedinice HVO-a pređu u jedinice ARBiH, te zarobe i razoružaju pripadnike HVO-a. Navedeno je da je tom prilikom apelant usmrtio dva ratna zarobljenika

- I. B. i M. M. čime je počinio krivično djelo iz člana 144. stav (1) KZSFRJ.

8. Rješenjem Kantonalnog suda od 13. novembra 2023. godine odbijeni su kao neosnovani prethodni prigovori apelantove odbrane protiv optužnice. U obrazloženju tog rješenja je, između ostalog, navedeno da je neosnovan prigovor da apelant nije saslušan prije podizanja optužnice i da mu je uskraćeno pravo da se izjasni o navodima koji mu se stavljaju na teret. U vezi s tim je navedeno da iz zapisnika o apelantovom saslušanju od 20. avgusta 2023. godine proizlazi da je apelant izjavio da će se braniti šutnjom, te odbio da potpiše zapisnik. Kantonalni sud je istakao da korištenje navedenog prava iz člana 92. stav (2) tačka a) ZKPFBiH ni u kom slučaju ne može predstavljati smetnju podizanju optužnice.

9. Rješenjem Kantonalnog suda od 30. novembra 2023. godine odbijen je zahtjev apelantove braniteljice za ukidanje pritvora uz određivanje jemstva. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 19. decembra 2023. godine.

Osporena rješenja

10. U postupku kontrole apelantovog pritvora, Kantonalni sud je donio rješenje broj 07 0 K 023350 24 Kv 5 od 12. januara 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 146. stav (1) tačka a) ZKPFBiH. Rješenjem je određeno da je vijeće dužno po isteku dva mjeseca od dana donošenja rješenja izvršiti kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora, a najkasnije do 12. marta 2024. godine.

11. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, Kantonalni sud je istakao da ona proizlazi prije svega iz iskaza saslušanih svjedoka S. T., M. K., N. P. i R. R. U vezi s tim je navedeno da je svjedok S. T. između ostalog izjavio da kritične prilike nije vidio apelanta kako puca u I. B., ali da je jedino apelant imao oružje i bio na licu mjesta kada je pucano u I. B. i M. M. Dalje je naveo da je pogledao prema apelantu i vidio da drži pušku u rukama, te ga pitao „šta uradi, šta ovo bi“, ali da mu on ništa nije odgovorio. Navedeni svjedok je istakao da mu je odmah bilo jasno da je apelant upucao I. B. i M. M. jer je samo on bio sa puškom u ruci, kao i da mu se obratio sa riječima „šta radiš budalo“ i opsovao mu, ali da mu apelant opet ništa nije odgovorio. Na upit tužitelja, navedeni svjedok je istakao da nije čuo da je apelant pozvao I. B. i M. M. da se predaju. Kantonalni sud je istakao da je navode svjedoka S. T. potvrdio i svjedok M. K. koji je opisao dešavanje kritične prilike, navodeći da su on i svjedok S. T. zarobili R. R. i da je zatim do njih došao apelant govoreći „došao sam da ubijem R. R.“ u čemu ga je navedeni svjedok spriječio. Kantonalni sud je istakao da je svjedok M. K. izjavio da mu je kritične prilike svjedok S. T. rekao da je apelant iz čista mira ubio „ovu dvojicu, a njega ranio u ruku“. Zatim je navedeno da je iskaz saslušanih svjedoka S. T. i M. M. potvrdio i svjedok J. T.. Kantonalni sud je istakao da je svjedok R. R. izjavio da je čuo pojedinačne rafale iz automatskog oružja i da je, dok su ga vodili svezanog žicom, vidio I. B. i M. M. kako leže na zemlji nakon čega je zaključio da su ubijeni.

12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da se iz izvedenih dokaza može pokazati ne samo veza između apelanta i događaja koji predstavlja krivično djelo, već i dostatna osnova, odnosno razumna sumnja da takvi događaji ulaze u opseg krivičnog djela. Navedeni dokazi, po ocjeni Kantonalnog suda, dovoljno uvjerljivi za zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općih uvjeta za produženje pritvora. Pri tome je navedeno da je apelant zapisnik o ispitivanju u istrazi od 20. avgusta 2023. godine odbio potpisati, uključujući i one njegove dijelove da je upoznat sa osnovama sumnje protiv njega i njegovim pravima koja mu pripadaju po zakonu. Također je navedeno da je apelant u svom iskazu na zapisnik izjavio da se protiv njega u SAD vodio postupak zbog istog djela ubistva I. B., M. M. i još jedne osobe, te da je u tom postupku oslobođen. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je u SAD protiv apelanta vođena građanska parnica opoziva stečenog državljanstva SAD-a zbog lažnog predstavljanja i prikrivanja lažnih činjenica. Dalje je navedeno da to što je apelant naveo da je prikrio činjenicu učestvovanja u HVO i progonu i ubijanju osoba, između ostalih I. B. i M. M. (a koji slučaj je odbačen) ni u kojem slučaju ne znači da je apelant oslobođen za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Istaknuto je da protiv apelanta u SAD nije ni vođen krivični postupak zbog djela koje mu se stavljaju na teret u Bosni i Hercegovini, niti je on pravomoćno oslobođen te optužbe, jer takva presuda ne postoji. Konačno, zaključeno je da u apelantovom slučaju postoji i realna objektivna opasnost od bjekstva ukoliko se nađe na slobodi, te da se nisu stekli uslovi za izricanje blaže mjere od pritvora, dok je prijedlog za izricanje jamstva prethodno razmotren i odbijen pravomoćnim rješenjem suda od 30. novembra 2023. godine.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 023350 24 Kž 4 od 18. januara 2024. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika Tužilaštva o ispitivanju apelanta u istrazi od 20. avgusta 2023. godine proizlazi da je apelant ispitan u pogledu okolnosti koje mu se stavljaju na teret, te da su tom prilikom ispoštovane relevantne odredbe ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da iz navedenog zapisnika proizlazi da je apelant na početku ispitivanja upoznat o tome za koje se krivično djelo tereti i osnovama sumnje protiv njega uz prezentiranje opisa krivičnopravnih radnji. Međutim, navedeno je da je apelant izjavio da ne želi iznositi svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, kao i da je odbio potpisati zapisnik, navodeći da to sve čini po savjetu „svojih advokata iz SAD-a“. Dalje je navedeno da iz zapisnika Kantonalnog suda od 13. novembra 2023. godine, koji je sačinjen prilikom apelantovog i izjašnjenja njegove braniteljice o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, proizlazi da su izjavili da su primili optužnicu i da su imali dovoljno vremena za upoznavanje sa navodima iz optužnice i dokazima priloženima uz nju. Stoga je zaključeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije upoznat sa okolnostima zbog kojih je protiv njega podignuta i potvrđena optužnica, te produžen pritvor.

14. U odnosu na žalbeni navod da se „nastradale osobe“ ne mogu smatrati ratnim zarobljenicima, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pri donošenju zaključka o postojanju osnovane sumnje cijenio mnogobrojne dokaze subjektivne i objektivne prirode kao i okolnosti pod kojima postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo. U tom smislu je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka iz prvostepenog rješenja, te je istaknuto da okolnost da je apelant do preduzimanja inkriminisanih radnji bio pripadnik HVO ne može dovesti u pitanje značaj navedenih činjenica i okolnosti koje je cijenio Kantonalni sud kod donošenja zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Kako su oštećeni lišeni slobode za vrijeme dok su bili vojno i komandno angažovani kao pripadnici HVO kao strane u sukobu sa ARBiH i za vrijeme obavljanja službe – čuvanja straže, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv žalbeni navod da oštećeni nisu bili komandno i vojno organizovani u neku od vojnih jedinica strana u sukobu i da nisu bili uključeni u vojne aktivnosti. Konačno je navedeno da se žalbom ne osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka a) ZKPFBiH.

15. Iz stanja spisa predmeta (apelantovog izjašnjenja na odgovore na apelaciju) proizlazi da je 11. marta 2024. godine Kantonalni sud donio novo rješenje kojim je produžio pritvor apelantu, te da je apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno zbog kojeg mu je produžen pritvor. U vezi s tim navodi da osporenim rješenjima nije moglo biti utvrđeno da su smrtno stradali M. M. i I. B. bili ratni zarobljenici, budući da se u kritično vrijeme radilo o pripadnicima iste strane u sukobu-HVO. Također navodi da nije upoznat sa okolnostima zbog kojih je protiv njega podignuta i potvrđena optužnica, te produžen pritvor, kao i da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja propustili uzeti u obzir da je u SAD već vođen postupak za istu pravnu stvar.

17. U dopuni apelacije, apelant je dostavio Ustavnom sudu rješenje Kantonalnog suda od 11. marta 2024. godine i žalbu koju je izjavio protiv tog novog rješenja (vidi, tačka 16. ove odluke). Apelant nije kao osporenu odluku naveo to novo rješenje o produženju pritvora, već je samo istakao da se priloženom dokumentacijom u cijelosti potvrđuju navodi iz apelacije.b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u suštini ponovio razloge iz osporenih rješenja, te istakao da je neosnovana apelantova tvrdnja da je zaključak o osnovanoj sumnji na apelantovoj strani ostao nepotkrijepljen. Istaknuto je da pred redovnim sudovima nisu prekršene konvencijske odredbe, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud je naveo da su redovni sudovi, pri donošenju zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo, cijenili mnogobrojne dokaze subjektivne i objektivne prirode kao i okolnosti pod kojima je, kako postoji osnovana sumnja, izvršeno krivično djelo. U vezi je navedeno da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja se lica lišena života nisu mogla smatrati ratnim zarobljenicima. Pri tome je istaknuto da su se navedeni zaključci suda temeljili na nivou osnovane sumnje koja predstavlja niži stepen od onoga što se u sudskoj praksi naziva „izvan svake razumne sumnje“, odnosno da se ne radi o apsolutnoj dokazanosti svih činjenica od kojih zavisi apelantova krivica koja će se utvrditi presudom nakon glavnog pretresa.

20. Tužilaštvo je istaklo da su osporena rješenja zasnovana na zakonu, te da su apelantovi navodi neosnovani.

21. U veoma opširnom izjašnjenju na odgovore na apelaciju, apelant je u suštini ponovio i dodatno obrazložio navode iz apelacije u odnosu na (ne)postojanje osnovane sumnje da je učinio krivično djelo, osporavajući da je u kritično vrijeme bio pripadnik ARBiH, odnosno da su smrtno stradali imali status ratnih zarobljenika. Ističe da nije ubio navedena lica, kao i da sam kritičan događaj ne potpada pod kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka a)

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo. S obzirom da se apelantovi navodi odnose na zakonitost produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

27. Ustavni sud prije svega ističe da je u konkretnom slučaju apelant osporio samo postojanje osnovane sumnje. Apelant nije pred Ustavnim sudom problematizirao postojanje posebnog pritvorskog razloga, niti je to uradio u žalbenom postupku u kojem je doneseno osporeno drugostepeno rješenje (vidi, tačka 15. ove odluke). Stoga će zakonitost apelantovog pritvora Ustavni sud ispitati isključivo u kontekstu obrazloženja koja su dali redovni sudovi u osporenim rješenjima u odnosu na postojanje opšteg pritvorskog uslova za određivanje, odnosno produženje pritvora.

28. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvi uslov za zakonitosti pritvora je da mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Šta je „osnovano“ zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti na istom nivou kao one neophodne da bi se opravdala osuda, pa čak i podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije (VV),presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tačka 184., sa daljnjim referencama). Problemi sa „osnovanošću sumnje” po pravilu nastaju na nivou činjenica. Pitanje je, dakle, da li su hapšenje i pritvaranje bili zasnovani na dovoljno objektivnim elementima da opravdaju „razumnu sumnju“ da su se činjenice o kojima je reč zaista i dogodile. Pored činjenične strane, postojanje „osnovane sumnje“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zahtijeva da se činjenice na koje se ona temelji mogu razumno podvesti pod pravnu normu koja se odnosi na „kriminalno“ ponašanje. Dakle, očigledno se ne bi moglo raditi o „osnovanoj sumnji“ ukoliko radnje ili činjenice koje se stavljaju na teret osobi koja je pritvorena nisu predstavljale-konstituisale krivično djelo u vrijeme kada su se dogodile (vidi, Evropski sud, Selahattin Demirtaş protiv Turske, (VV) presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 317. sa daljnjim referencama).

29. S obzirom na naprijed navedene stavove, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, prilikom produženja pritvora, u osporenim rješenjima jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da osporeno prvostepeno rješenje sadrži jasan opis iskaza svjedoka iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je kritične prilike jedino apelant mogao ubiti I. B. i M. M., pripadnike HVO, nakon što su oni prethodno bili razoružani i stavljeni pod kontrolu do tada bošnjačkih pripadnika HVO. Isto tako, redovni sudovi su dostatno obrazložili da se u fazi postupka dok još traje glavni pretres može osnovano sumnjati da su radnje koje su apelantu stavljene na teret predstavljale sastavni dio bića krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Dakle, obrazloženja osporenih rješenja sadrže razloge koji sugerišu da bi nadležne vlasti mogle razumno vjerovati da apelantovo ponašanje predstavlja ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, čiji su elementi navedeni u osporenom prvostepenom rješenju u smislu člana 144. stav (1) KZSFRJ.

30. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se osnovana sumnja u apelantovom slučaju ne temelji na samo jednom dokazu, već je rezultat dovođenja u vezu više iskaza različitih svjedoka koji su prenijeli svoja neposredna ili posredna zapažanja. Može se dakle reći da su nadležne vlasti do sada i za potrebe ove faze postupka istinski istražile navode pojedinačnih iskaza svjedoka u vezi sa kritičnim događajem kako bi provjerili osnovanost optužbi protiv apelanta. Suprotan zaključak bi u pogledu postojanja „osnovane sumnje“ svakako rezultirao kršenjem člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Moldoveanu protiv Republike Moldavije, presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tač. 51-58.). Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u odnosu na postojanje osnovane sumnje nije osporio da je imao mogućnost pobijanja iskaza saslušanih svjedoka optužbe niti je istakao da mu je bio uskraćen uvid u spis predmeta, odnosno da nije imao pristup dokazima na kojima se temelji sumnja da je počinio krivično djelo. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant od samog početka postupka bio upoznat o tome šta mu se stavlja na teret. S druge strane, Ustavni sud ističe da nije nadležan da se bavi pitanjem apelantove krivice u smislu člana 144. stav (1) KZSFRJ, odnosno utvrđivanjem kako njegovog vojnog statusa tako i statusa ubijena dva lica u kritično vrijeme. Ta pitanja se odnose na dokazivanje postojanja navedenog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i u nadležnosti su redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao dovoljno saznanja zbog čega se protiv njega vodi krivični postupak i zbog čega mu je određen/produžen pritvor. U prilog zaključku da je apelant bio obaviješten o tome šta mu se stavlja na teret ukazuje i činjenica koja proizlazi iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja – da su apelant i njegova braniteljica izjavili da su imali dovoljno vremena za upoznavanje sa navodima iz optužnice i dokazima priloženima uz nju (vidi, tačka 13. ove odluke). Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda iz osporenog drugostepenog rješenja da su neosnovani apelantovi navodi da nije upoznat sa okolnostima zbog kojih je protiv njega podignuta i potvrđena optužnica, te produžen pritvor.

31. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira konačnu odluku redovnog suda u odnosu na pitanje apelantove krivice, budući da inicijalno utvrđene činjenice za određivanje/produžavanje pritvora optuženom ne moraju biti na istom nivou kao one koje su neophodne za donošenje osuđujuće presude. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja jasno obrazložio zašto se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o presuđenoj stvari u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant ubio I. B. i M. M., budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da priroda postupka koji je vođen u SAD-u nije identična postupku koji se vodi protiv apelanta u Bosni i Hercegovini (vidi, tačka 12. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da njegovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora apelantu na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i nije u suprotnosti sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu propustili navesti konkretne razloge kako u vezi postojanja činjenica koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje je optužen i za koje mu je produžen pritvor temeljem osporenih rješenja. Također, apelant je bio u dovoljnoj mjeri obaviješten šta mu se stavlja na teret - za šta se osnovano sumnjiči, te je imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-437/24 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio