Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1254/22 (M. Đ.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1254/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-1254/22, rješavajući apelaciju Milorada Đukića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Đukića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 025163 21 Gž3 od 24. siječnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Đukić (u daljnjem tekstu: apelant), odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 8. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 025163 21 Gž3 od 24. siječnja 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 025163 08 I od 13. prosinca 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 025163 08 Ip od 13. prosinca 2021. godine odbačen je kao nezakonit apelantov prijedlog za prijenos potraživanja podnesen 11. ožujka 2021. godine i dopunjen 5. svibnja 2021. godine.Osnovni sud je obrazložio da je na temelju prijedloga tražitelja ovrhe „Krajinapremjer“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe) koji je zastupao apelant, donio Rješenje o ovrsi broj 71 0 Ip 025163 08 Ip od 4. prosinca 2008. godine kojim je dozvoljena ovrha protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ovršenik) radi namirenja novčanog potraživanja i troškova postupka. Ovrha je određena zabranom raspolaganja i prijenosom novčanih sredstava s računa ovršenika na račun tražitelja ovrhe. Rješenje o ovrsi je Odlukom Okružnog suda broj 71 01025163 17 Gž od 22. kolovoza 2017. godine izmijenjeno tako što je određeno da će se potraživanje izmiriti u skladu sa Zakonom o unutarnjem dugu. Zatim je navedeno da je apelant podneskom od 11. ožujka 2021. godine, koji je dopunio 5. svibnja 2021. godine, zahtijevao da se na njegov račun prenese novčano potraživanje s tvrdnjom da je ono preneseno na njega kao punomoćnika. Tu tvrdnju je, kako je navedeno, temeljio na ugovoru o zastupanju od 14. rujna 2001. godine, punomoći od 3. rujna 2001. godine, prijedlogu za ovrhu od 28. travnja 2003. godine, Rješenju Osnovnog suda broj Ip-782/03 od 12. studenog 2003. godine i izvodu iz registra pravnih osoba.

3. U svezi s tim, Osnovni sud je najprije naveo da rješenja donesena u predmetu broj Ip-782/03, uključujući i rješenje od 12. studenog 2003. godine, nemaju nikakve veze s ovim postupkom. Naime, sud je naveo da se radi o potraživanju na temelju druge izvršne isprave i da je prijedlog za prijenos potraživanja apelant mogao postaviti samo u tome predmetu. Osnovni sud je dalje naveo da čak i kada bi apelantov zahtjev za stupanje na mjesto tražitelja ovrhe imao veze s potraživanjem iz ovoga predmeta, takav zahtjev je suprotan odredbama članka 30. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U tom pogledu sud je naveo da je člankom 30. stavak 1. ZIP-a propisano da se ovrha određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao tražitelj ovrhe ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant u prijedlogu za ovrhu nije sebe označio kao stranku u postupku, već tražitelja ovrhe kao povjeritelja, te da je prijedlog za prijenos potraživanja podnio nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Sud je zatim naveo da ne postoji ni zakonski osnov za prijenos potraživanja jer ugovor o zastupanju od 14. rujna 2001. godine na koji se apelant pozvao nije ovjeren, što je u suprotnosti sa člankom 30. ZIP-a koji propisuje da se prijenos potraživanja dokazuje ovjerenom privatnom ispravom. Potom je naveo da se apelant pozvao na punomoć od 3. listopada 2001. godine u kojoj je navedeno da je punomoćnik ovlašten da naplati troškove postupka. Međutim, sud je obrazložio da je bilo još sudskih sporova i da se ne može zaključiti na koji predmet se odnosi navedena punomoć. Prema ocjeni suda, čak i ako bi se pošlo od pretpostavke da se punomoć odnosi na ovaj predmet, onda prijedlog za ovrhu, a time i rješenje o ovrsi, ne odgovara toj punomoći jer je rješenjem o ovrsi od dana 4. prosinca 2008. godine određeno da sva potraživanja idu na račun tražitelja ovrhe, a ne njegovog odvjetnika. S obzirom na to da se na takvo rješenje o ovrsi apelant kao odvjetnik nije žalio, ono je postalo pravomoćno i s takvim uputama je dostavljeno Ministarstvu financija radi provedbe. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da čak i ako bi se smatralo da je punomoć uredna, nezakonito je apelantovo pozivanje na tu punomoć jer je ona izdana 3. listopada 2001. godine, a tražitelj ovrhe je prestao postojati tijekom 2019. godine. U svezi s tim, sud je istaknuo da je apelant promjenu tražitelja ovrhe mogao postaviti u prijedlogu za ovrhu ili eventualno tijekom rješavanja po prigovoru ili po žalbi, a ne nakon što je nad tražiteljem ovrhe okončan likvidacijski postupak. Na temelju toga, sud je naveo da se može zaključiti da je prijedlog za prijenos potraživanja, koji je podnesen 2021. godine, podnesen od neovlaštene osobe.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 025163 21 Gž3 od 24. siječnja 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. Okružni sud je obrazložio da zbog činjenice da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi određena ovrha na temelju prijedloga i u korist tražitelja ovrhe nije dozvoljen apelantov zahtjev da sud donese rješenje kojim će u njegovu korist odrediti ovrhu radi naplate potraživanja iz rješenja o ovrsi. U tom pogledu je naveo da sud o zahtjevu za promjenu tražitelja ovrhe u smislu odredbe članka 30. stavak 1. ZIP-a odlučuje prilikom donošenja rješenja o ovrsi, te da u stadiju provedbe rješenja o ovrsi nema mjesta promjeni tražitelja ovrhe. U svezi s apelantovim pozivanjem na odredbu članka 166. stavak 2. ZIP-a, Okružni sud je naveo da se ta odredba odnosi na određivanje i provedbu ovrhe na novčanom potraživanju ovršenika i da iz nje proizlazi da se rješenjem o ovrsi može odrediti da će se ovrha provesti i prijenosom novčanih sredstava na račun punomoćnika tražitelja ovrhe. Dalje, sud je naveo da je tražitelj ovrhe nakon provedenog postupka likvidacije brisan iz registra pravnih lica, odnosno da je prestao postojati, te da je prestankom postojanja tražitelja ovrhe prestala važiti i punomoć 3. listopada 2001. godine, koju je tražitelj ovrhe izdao apelantu za zastupanje u ovom predmetu. Također, Okružni sud je naveo da zbog činjenice da je tražitelj ovrhe prestao postojati, prije podnošenja zahtjeva sadržanih u podnescima od 11. ožujka i 5. svibnja 2021. godine prestalo je postojati i apelantovo ovlaštenje za zastupanje tražitelja ovrhe. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prijedlog podnesen od neovlaštene osobe i da je zbog toga nedozvoljen.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Naime, apelant smatra da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 30. ZIP-a za prijenos potraživanja jer je taj prijenos bio ugovoren s punomoći i ugovorom o zastupanju koji predstavljaju ugovor o nalogu i ugovor o cesiji. Također, apelant smatra da je punomoć mogla biti opozvana samo od tražitelja ovrhe i da ovršni sud nije mogao utvrđivati da je punomoć prestala. Apelant smatra da su osporene odluke protivne i odredbama čl. 144., 461., 749. i 762. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članku 48. Zakona o odvjetništvu (u daljnjem tekstu: ZA) kojim je propisano da apelant ima pravo zahtijevati i primiti naknadu za izvršeni rad. S obzirom na to, apelant smatra da se prijenos trebao izvršiti prema stanju na dan dostave rješenja Okružnog suda od 6. travnja 2017. godine kada protiv tražitelja ovrhe nije vođen likvidacijski postupak. U tom pogledu, apelant se pozvao i na odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-391/18 od 15. listopada 2019. godine i AP-1433/06 od 13. rujna 2007. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). Naposljetku, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer postupak traje od 2001. godine, te potražuje naknadu za svaku godinu trajanja postupka u ukupnom iznosu od 5.000,00 KM.

Relevantni propisi

6. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prelaz potraživanja ili obaveze

Član 30. stav (1) (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

Prinudno izvršenje

Član 166. stav (2) (2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja ili njegovog punomoćnika, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja ili njegovom punomoćniku u gotovom novcu.

7. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženju osporenih odluka naveli relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov prijedlog za prijenos potraživanja podnesen od neovlaštene osobe i da je zbog toga nedozvoljen. U tom pogledu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što ukazuje da je apelant na temelju sadržaja čl. 30. i 166. ZIP-a u ovršnom postupku mogao ostvariti prijenos potraživanja. Osim toga, Ustavni sud posebno ukazuje da to pravo apelant nije mogao ostvariti u situaciji kada je rješenje o ovrsi, kojim je određen način provedbe ovrhe, postalo pravomoćno i u situaciji kada je tražitelj ovrhe prestao postojati prije podnošenja apelantovog prijedloga. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ništa ne upućuje da bi se u ovome predmetu mogli primijeniti zaključci Ustavnog suda iz predmeta br. AP-391/18 i AP-1433/06 na koje se apelant pozvao, a u kojima se Ustavni sud, u okolnostima tih predmeta, bavio pitanjem prava punomoćnika na naplatu troškova postupka. Osim toga, na temelju činjenice da je apelant pokrenuo postupak u kojem su donesene osporene odluke 11. ožujka 2021. godine i da su redovni sudovi konačnu odluku o nedozvoljenosti njegovog prijedloga donijeli 24. siječnja 2022. godine, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što ukazuje na mogućnost povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Naposljetku, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio dokaze koji bi mogli učiniti vjerojatnim da je diskriminiran po bilo kojem osnovu u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1254/22 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio