Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/22 (Z. G.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2832/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2832/22, rješavajući apelaciju Zdravke Gunjević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Gunjević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 033504 21 Gž od 19. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravka Gunjević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 20. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 033504 21 Gž od 19. maja 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 033504 20 P od 10. marta 2021. godine utvrđeno je da je apelantica stekla pravo vlasništva na parceli koja je upisana u PL broj 284/4 k.o. Šereg Ilova, odnosno zk. uložak broj 159 k.o. Ilova Šereg, bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti, te da apelantica u zemljišnoj knjizi na spornoj nekretnini upiše pravo vlasništva s dijelom od 1/1.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanticini prednici spornu nekretninu dobili na korištenje još 1958. godine, te da su u katastarskom operateru bili upisani kao njeni posjednici. Dalje je naveo da je apelantica, na osnovu nasljeđivanja, 2012. godine u katastarskom operateru upisana kao posjednik sporne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantica, u smislu odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima, stekla uvjet za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini putem održaja jer je protekao rok od 10 godina neprekidne, savjesne i zakonite državine.
4. Presudom Okružnog suda žalba tužene je usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, te je apelantica obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
5. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, tj. način stjecanja posjeda apelantice i njenih pravnih prednika na spornoj nekretnini. Međutim, ukazao je da je vještak geodetske struke na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. februara 2021. godine izjavio da je u međuvremenu, nakon što je izradio nalaz i mišljenje, stupio na snagu Katastar nekretnina, te da je sporna nekretnina sada uknjižena u list nekretnina (vještak je list nekretnina na ročištu predao sudu i parničnim strankama). U vezi s tim, sud je naveo da je utvrdio da je sporna nekretnina sada uknjižena u List nekretnina broj 23/1 k.o. Šereg Ilova kao vlasništvo tužene s dijelom 1/1. Također je ukazao da je stupanjem na snagu Katastra nekretnina na snazi evidencija koja se upisuje u list nekretnina. Imajući to u vidu, obrazložio je da pri postavljanju deklaratornog stvarnopravnog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva i brisovnog zahtjeva za promjenu upisa zahtjev treba da je određen u skladu s podacima iz evidencije Katastra nekretnina (član 4. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske). Međutim, obrazložio je da apelantica, nakon iskaza vještaka i dostavljanja lista nekretnina kao dokaza da je za spornu nekretninu stupio na snagu Katastar nekretnina, nije uskladila tužbeni zahtjev sa činjeničnim navodima tužbe i činjenicama utvrđenim do okončanja glavne rasprave. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da je prvostepeni sud raspravljao o tužbenom zahtjevu koji nije usklađen s materijalnim propisima i koji nije podoban za izvršenje kako to propisuje odredba člana
53. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, zaključio je da su osnovani žalbeni navodi tužene da je prvostepena presuda nezakonita.
6. Apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da je povrijeđen član
49. Ustava Republike Srpske. Apelantica smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Navodi da se pravni osnov tužbenog zahtjeva zasniva na odredbi člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te da je Okružni sud mogao ispitivati samo primjenu materijalnog prava u skladu sa činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud. Apelantica navodi da je Okružni sud konstatirao samo procesne nedostatke, te da je proizvoljno utvrdio činjenicu da je na snagu stupio Katastar nekretnina, odnosno da sporna nekretnina nije pravilno identificirana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Apelantica smatra da je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud usvojio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je prvostepeni sud raspravljao o tužbenom zahtjevu koji nije usklađen s materijalnim propisima i koji nije podoban za izvršenje, kako to propisuje odredba člana 53. Zakona o parničnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz Ustava Republike Srpske, te stoga neće ispitivati apelanticine navode iznesene u tom pogledu.
11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman