Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/22 (B. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3316/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3316/22, rješavajući apelaciju Borana Bojovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a), te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14. 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borana Bojovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 592159 22 Rev od 17. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boran Bojović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 592159 22 Rev od 17. maja 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 592159 16 P od 27. februara 2017. godine utvrđeno je da su stekli uslovi za zaključenje kupoprodajnog ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo (u naravi dvosoban stan, pobliže opisan u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporni stan) između apelanta kao kupca i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), kao prodavca. Istom presudom određena je visina kupoprodajne cijene, te obaveza tužene da trpi da presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji stana i da ona bude položena u knjigu KPU Općinskog suda. Tužena je prigovorila da zahtjev za otkup nije podnesen blagovremeno i od ovlaštenog lica. Sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 30. aprila 1991. godine bila apelantova baka. Navedeno je da je apelant, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, 7. novembra 2003. godine vratio sporni stan u posjed. Obrazloženo je da je apelant rješenjem tužene od 8. novembra 2005. godine određen za nositelja stanarskog prava, te da je 14. decembra 2005. godine zaključio ugovor o korištenju stana. Dalje, obrazloženo je da je apelantova majka 25. oktobra 2004. godine, podnijela zahtjev za otkup spornog stana, a da je apelant 11. januara 2010. godine „u svojstvu nasljednika prvog nasljednog reda“ podnio „urgenciju“ za rješavanje zahtjeva.
3. U vezi s tim, sud je naveo da je tačno da je apelantova majka podnijela zahtjev za otkup spornog stana prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Uz to, navedeno je i da tužena nije postupila u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, čime bi bio ispunjen uslov iz člana 7. st. 2. i 5. navedenog zakona. Međutim, sud je imajući u vidu član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova zaključio da je zahtjev podnesen blagovremeno jer pravo na kupovinu stana ima nasljednik prvog nasljednog reda ako nema članova porodičnog domaćinstva. Prigovor da je nastupila zastara sud je smatrao neosnovanim jer od uvođenja u posjed spornog stana (7. novembra 2003. godine) do podnošenja zahtjeva za otkup, koji je podnijela apelantova majka (25. oktobra 2004. godine) nije protekao rok od godinu dana.
4. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 P 592159 17 Gž od 15. novembra 2021. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka. Sud je uvidom u zahtjev za otkup utvrdio da je apelantova majka podnijela zahtjev u svoje, a ne u apelantovo ime, jer je u zahtjevu navela da je ona nositeljica stanarskog prava. U takvim okolnostima sud nije prihvatio izjavu apelantove majke od 27. jula 2016. godine u kojoj tvrdi da je zahtjev podnijela u apelantovo ime. Sud je pri tome naglasio da je u momentu podnošenja zahtjeva apelant imao 23 godine, te da je stoga bio sposoban da zahtjev podnese lično. Uz to, sud je naveo da u spisu ne postoje dokazi da je apelantova majka imala apelantovo ovlaštenje za podnošenje zahtjeva. Dalje, obrazloženo je da je apelant prvu radnju u vezi sa otkupom spornog stana preduzeo 11. janaura 2010. godine, dostavljajući nadležnoj službi dokumentaciju koju je naslovio kao „prilog predmetu.“ Obrazloženo je da sve i da je apelantova majka podnijela zahtjev u apelantovo ime, zahtjev nije mogao proizvesti pravne posljedice, jer je apelant tek 2005. godine stekao stanarsko pravo i uslov za otkup stana. Navedeno je da apelantova majka nije bila član porodičnog domaćinstva, niti nasljednica apelantove bake, niti je polagala bilo koje pravo na spornom stanu. Stoga je obrazloženo da se ne može preuranjenim zahtjevom, sve i da ga je podnijelo ovlašteno lice, prekinuti rok koji nije ni počeo da teče. Naime, kako je sud naveo, rok za otkup stana je počeo da teče 14. decembra 2005. godine kada je apelant zaključio ugovor o korištenju. Dalje, obrazloženo da se apelantova majka ne može smatrati apelantovom prednicom u odnosu na sporni stan jer apelant svoje pravo crpi iz prava svoje bake, a ne majke. Naglašeno je i to da sve i da je, eventualno, apelantova majka započela postupak otkupa kao nasljednica apelantova bake, a nije, bilo bi potrebno dokazati da je apelantova majka umrla da bi apelant putem sljedništva izveo svoje pravo na spornom stanu. Dalje je naglašeno da otkup spornog stana nije započela ni apelantova baka, niti je to na pravno valjan način učinila apelantova majka. Obrazloženo je da je navedeno bitno kako bi se rasvijetlila priroda pravnog osnova za otkup spornog stana. Obrazloženo je da se odredba člana 9. stav 3. Zakona po prodaji stanova ne odnosi na apelanta, već da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 7. tog zakona. Shodno navedenoj odredbi rok za otkup računa se od stupanja na snagu zakona (dvije godine) ili tri mjeseca od sticanja uslova za otkup stana, ovisno o tome šta je povoljnije za stranku. Obrazloženo je da je apelant podnošenjem dopune zahtjeva, po proteku roka od pet godina, propustio oba roka jer u okviru zakonskog roka, u kojem je mogao realizovati svoje pravo, nije podnio odgovarajući zahtjev, odnosno zahtjev sa dokazom da je stekao stanarsko pravo.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 592159 22 Rev od 17. maja 2022. godine apelantovu reviziju odbio. Obrazloženo je da je sud u cijelosti prihvatio stav drugostepenog suda da apelant ne može nastaviti postupak otkupa stana koji je pokrenula apelantova majka 2004. godine, jer postupak nije pokrenula u apelantovo, već u svoje ime, te da je apelant u decembru 2005. godine stekao pravni osnov za otkup. Navedeno je da apelant pravo na otkup izvodi iz svog stanarskog prava koje je na sebe prenio nakon smrti bake, a ne kao njen nasljednik. Obrazloženo je da je rok za otkup stana počeo da teče 14. decembra 2005. godine, kada je apelant stekao stanarsko pravo, te da je rok iz člana 7. Zakona o prodaji prekluzivan. Navedeno je da je apelant podnošenjem zahtjeva izvan zakonskog roka, odnosno u januaru 2010. godine, izgubio pravo na otkup spornog stana.
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene Zakona o prodaji stanova, proizvoljne ocjene dokaza i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant smatra da je prvostepena presuda zakonita jer je taj sud pravilno cijenio prigovor zastare potraživanje jer je zahtjev za otkup blagovremeno podnijela njegova majka u njegovo ime. Smatra da je u zahtjevu greškom navedeno ime njegove majke ali da se radilo o grešci u pisanju i da je ona tehničke prirode. Navodi da su sudovi zanemarili član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova koji nasljedniku prvog nasljednog reda omogućava otkup stana pod određenim uslovima, a da je apelant u tom svojstvu podnio zahtjev, odnosno njegova majka u njegovo ime. Također, smatra da odluke ne sadrže jasno obrazloženje i da Vrhovni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir navode iz revizije, niti ih je ispitao.
Relevantni propisi
7. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - OUS FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - OUS FBiH, 50/12 - OUS BiH, 16/13 - Rješenje US BiH i 2/24 - Rješenje US BiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - OUS FBiH i 51/07) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati. Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 9. Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
- nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
- istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i
- nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s prigovorom da se Vrhovni sud uopšte nije bavio revizijskim navodima, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi poštenog suđenja nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima temelje presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi, Ustavni sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, aplikacija broj 29620/07, tačka 36.). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u granicama svojih ovlaštenja, ispitao osporenu presudu, te potvrdio obrazloženje Kantonalnog suda u vezi s primjenom materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža da je Vrhovni sud propustio da razmotri neki revizijski prigovor od odlučnog značaja, niti je apelant u apelaciji precizirao o kojem se navodu radi. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, detaljno ispitao sadržaj zahtjeva koji je podnijela apelantičina majka, vrijeme podnošenja tog zahtjeva i apelantovog „priloga predmetu“, pravni osnov za otkup stana, te je rasvijetlio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje. Ustavni sud na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, ne zapaža ništa što bi iznesene prigovore opravdalo. Ustavni sud smatra da je apelant iskoristio kontradiktorni postupak, pri čemu nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje na način na koji to apelant u apelaciji navodi. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ova apelantova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman