Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4366/22 (E. R.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4366/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4366/22, rješavajući apelaciju Emine Račić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Račić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 529866 18 Gž od 25. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Račić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Aida Mulić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 529866 18 Gž od 25. augusta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 15. septembra 2016. godine utvrđeno je da je apelantica stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) što je tuženi Zavod za izgradnju KS (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da ona ostvari prava i obaveze koje pripadaju nositeljima stanarskog prava koji su to pravo stekli do 6. decembra 2000. godine.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je posljednji nositelj stanarskog prava na spornom stanu bila umrla A. F., na osnovu Rješenja Skupštine Grada Sarajeva, Direkcije za uređenje zemljišta i izgradnju i Ugovora o korištenju stana od 25. decembra 1972. godine. Dalje je istakao da je privremeni korisnik bio S. B. na osnovu Rješenja o privremenom korištenju spornog stana od 14. oktobra 1996. godine. Zatim je ukazao da je apelantica u posjed spornog stana uvedena po osnovu alternativnog smještaja, a prema zapisniku službenog lica Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 13. maja 2005. godine, kao majka poginulog borca, u kojem živi i danas. Imajući u vidu navedeno, sud je naveo da se shodno relevantnim zakonskim odredbama sporni stan smatra nenapuštenim i da se dodjela stana apelantici smatra izvršenom na osnovu Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Najzad, sud je ukazao da sporni stan predstavlja apelantičin dom u skladu sa članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pa je imajući u vidu proporcionalnost odnosa prava apelantice i tuženog, te primjenu pravičnosti, usvojio tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 529866 18 Gž od 25. augusta 2022. godine uvažena je tuženikova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen.
5. U obrazloženju, sud je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelantica stekla svojstvo nositelja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine na spornom stanu. Naime, sud je ukazao da odredba člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisuje da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava. Dalje, sud je istakao da je članom 11. ZSO, između ostalog, propisano da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta. Pri tome je istakao da je apelantica u sporni stan uselila 13. maja 2005. godine, pa u takvoj situaciji nije osigurala pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu u skladu sa članom 11. ZSO, do vremena mogućeg sticanja tj. do 6. decembra 2000. godine. Također, ukazao je da je odredbom člana 30. ZSO, pored ostalog, propisano da će se donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine pri čemu se ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana u roku od daljnjih pet godina. Dakle, sud je naveo da apelantica nije osigurala pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu ni u smislu člana 30. ZSO, jer kao bespravni korisnik nije stanovala u stanu osam godina do 6. decembra 2000. godine. Osim toga, sud je naveo da elaboriranje prvostepenog suda o apelantičinom pravu na dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, nije od uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, sud je naveo da je to zbog toga što je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, a nije se odlučivalo o njenom pravu da i dalje koristi sporni stan.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred Kantonalnim sudom, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da joj je trebalo biti priznato svojstvo nositelja stanarskog prava prema pravilu „tri plus pet godina“, jer je dokazala da je živjela u spornom stanu tri godine odnosno pet godina. Dalje, ukazuje da kao lice koje ima zakonit osnov za priznanje prava na dom ne može trpiti što je 6. decembra 2000. godine prestao da važi jedan anahroni propis kao što je ZSO. Dakle, smatra da se osnovanost njenog tužbenog zahtjeva temelji na zakonitom korištenju spornog stana. Apelantica je u vezi s tim ukazala na odluke Ustavnog suda br. AP 2148/05 i AP 340/06. Konačno, apelantica tvrdi da je Kantonalni sud propustio utvrditi da je sporni stan koji ona koristi njen jedini dom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Dalje, apelantica smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje svojstva nositelja stanarskog prava u smislu relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluka broj AP-2194/22 od 5. oktobra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu redovni sudovi su zaključili da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava jer nije dokazao da je do 6. decembra 2000. godine bio bespravni korisnik spornog stana osam godina. Ustavni sud u navedenom zaključku nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, apelantica tvrdi da se osnovanost njenog tužbenog zahtjeva temelji na zakonitom korištenju spornog stana i pri tome ukazuje na odluke Ustavnog suda br. AP 2148/05 i AP 340/06. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da u ovom postupku nije bilo sporno da je apelantica je uselila u sporni stan na osnovu zapisnika službenog lica Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 13. maja 2005. godine. Međutim, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za sticanje svojstva nositelja stanarskog prava u smislu relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. U odnosu na apelantičine navode da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nositelja stanarskog prava. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporene odluke javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelantičinog doma tj nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantičinog prava na dom (vidi između ostalih, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-3371/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba) odnosno da tom odlukom apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja spornog stana. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman