Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/22 („SLAVULJICA-PETROL“ d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4306/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4306/22, rješavajući apelaciju „SLAVULJICA-PETROL“ d.o.o. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
„SLAVULJICA-PETROL“ d.o.o. Teslić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 101598 22 Rsž od 14. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „SLAVULJICA-PETROL“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 101598 22 Rsž od 14. oktobra 2022. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se odložiti izvršenje Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 101598 21 Rs od 10. juna 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4306/22 od 20. decembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
2. Presudom Osnovnog suda poništeno je apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici D. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) od 6. avgusta 2021. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje). Apelantu je naloženo da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Istom presudom, apelantu je naloženo da tužiteljici isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje ima pravo prema opštem aktu i ugovoru o radu počev od 1. septembra 2021. godine do dana vraćanja na rad (sve precizno navedeno u izreci presude).
3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila da se apelant obaveže da je vrati na posao, te da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja iz radnog odnosa. Dalje je istakao da je tužiteljica na pripremnom ročištu uredila tužbeni zahtjev i tražila da se poništi sporno rješenje. U vezi s tim, sud je ukazao da iz činjeničnih navoda tužbe slijedi da tužiteljica nije bila zadovoljna apelantovom odlukom i da je smatrala da sporno rješenje nije zakonito, zbog čega je tužbenim zahtjevom i tražila da bude vraćena na posao. Imajući to u vidu, istakao je da se ne može smatrati da je tužiteljica uređenjem tužbenog zahtjeva preinačila tužbu u smislu odredbe člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome, sud je ukazao da je, u svakom slučaju, prethodno trebalo odlučiti o zakonitosti spornog rješenja, jer je od te odluke zavisila i odluka o vraćanju tužiteljice na rad.
4. Sud je dalje istakao da je tužiteljica bila zaposlena kod apelanta po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. novembra 2020. godine do 1. februara 2021. godine. Dalje je naveo da je spornim rješenjem tužiteljici radni odnos prestao 31. avgusta 2021. godine, zbog isteka roka koji je određen u ugovoru o radu iz 2021. godine. Međutim, sud je istakao da ugovor o radu iz 2021. godine nije izveden kao dokaz, te da nije mogao utvrditi je li tužiteljica nakon isteka ugovora o radu od 1. novembra 2020. godine zaključivala druge ugovore o radu kojima je produžavan radni odnos ili je prešutno nastavila obavljati poslove kod apelanta. Dalje je ukazao je da je odredbom člana 187. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da je, u slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Sud je istakao da je poništio sporno rješenje, budući da apelant nije proveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao njegovu zakonitost. Osim toga, u skladu sa odredbom člana 189. ZOR, obavezao je apelanta da tužiteljicu vrati na rad, te da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja iz radnog odnosa.
5. Presudom Okružnog suda odbijene su apelantove žalbe i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je ukazao da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude. Dalje je naveo da je prvostepeni sud obrazložio zašto se uređeni tužbeni zahtjev ne može smatrati preinačenjem tužbe. Sud je ukazao da nije osnovan ni apelantov navod da mu je uskraćeno pravo na raspravljanje iz odredbe člana 5. ZPP, kojom je, između ostalog, propisano da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Naime, obrazložio je da je apelantov punomoćnik bio obaviješten da je pripremno ročište bilo zakazano za 6. april 2022. godine, te da mu je 8. aprila 2022. godine dostavljen i zapisnik sa pripremnog ročišta. Osim toga, sud je ukazao da je apelant uz žalbu dostavio i ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. juna 2021. godine, ali da to ne može uticati na drugačiju odluku, jer je navedeni dokaz prvi put iznesen u žalbenom postupku, a apelant nije dokazao da ga bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave.
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev. U vezi s tim, tvrdi da je protekao rok u kojem je mogla tražiti poništenje spornog rješenja, te da je taj dio tužbenog zahtjeva trebao biti odbačen kao neblagovremen. Također, apelant tvrdi da mu nije omogućeno da se izjasni o novom tužbenom zahtjevu, čime je postupljeno suprotno odredbi člana 5. ZPP. Zatim, ukazuje da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode. Osim toga, navodi da su redovni sudovi zauzeli pravni stav koji je suprotan stavu iz Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 287629 21 Rev od 11. novembra 2021. godine kojim se rok iz člana 204. stav 1. ZOR definiše kao prekluzivan (apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu odluku).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Apelant navodi da mu nije omogućeno da se izjasni o novom tužbenom zahtjevu. Proizlazi da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da iz raspoložive dokumentacije slijedi da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju pripremnog ročišta, te da mu je dostavljen zapisnik sa tog ročišta na kojem tužiteljica uredila tužbeni zahtjev. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze ili da koristi raspoložive pravne lijekove. Imajući u vidu navedeno, odnosno suštinu principa ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način navedeno načelo dovedeno u pitanje.
10. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili i zašto nisu osnovani apelantovi prigovori koje ponavlja i u apelaciji, kao i da su u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na sva pitanja koja su smatrali ključnim za donošenje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je tužiteljici prestao radni odnos kod apelanta zbog isteka roka određenog u ugovoru o radu iz 2021. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da navedeni ugovor nije proveden kao dokaz, odnosno proizlazi da apelant nije dokazao zakonitost spornog rješenja. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 187. ZOR, prema kojoj je poslodavac dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega se ne može smatrati da je tužiteljica uređenjem tužbenog zahtjeva preinačila tužbu, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi zauzeli pravni stav koji je suprotan stavu iz odluke Vrhovnog suda na koju se pozvao, Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman