Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3439/22 (H.V.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3439/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3439/22, rješavajući apelaciju H. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. V. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 034842 22 Rev od 27. januara 2022. godine, u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 034842 18 Gž od 12. novembra 2021. godine, u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. H. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 2. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 P 034842 22 Rev od 27. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 034842 18 Gž od 12. novembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o prestanku ugovora o radu od 27. juna 2011. godine apelantu je prestao radni odnos u firmi „GRIN“ d.o.o. Gračanica počev od 8. avgusta 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
3. U parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 16. septembra 2016. godine, između ostalog, utvrđeno je da je sporna odluka nezakonita, te je poništena. „GRIN“ d.o.o. Gračanica je obavezan da apelanta vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na koje je bio raspoređen prije prestanka ugovora o radu i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 9. avgusta 2011. godine. Osim toga, „GRIN“ d.o.o. Gračanica je obavezan da apelantu na ime razlika plaća za period od 15. septembra 2010. godine do 9. avgusta 2011. godine, te na ime naknada plaća za period od 9. avgusta 2011. godine do 31. januara 2013. godine isplati određene iznose, dok je preostali dio navedenih zahtjeva, preko dosuđenih iznosa, odbijen kao neosnovan.
4. Odlukom od 19. decembra 2016. godine „GRIN“ d.o.o. Gračanica je apelantu otkazao ugovor o radu.
Osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) usvojen je tužbeni zahtjev „GRIN“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: tužilac), te je apelant obavezan da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos (stav I). Istom presudom, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu za periode od 1. februara do 13. juna 2013. godine i od 26. oktobra 2016. do 20. aprila 2017. godine isplati određene novčane iznose na ime plata, te da mu uplati doprinose kod nadležnog zavoda PIO/MIO za period od 1. februara do 12. juna 2013. godine (st. II-IV). Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu za periode od 15. septembra 2010. do 9. avgusta 2011. godine i od 9. avgusta 2011. godine do 31. januara 2013. godine uplati određene novčane iznose na ime razlike plate (st. V i VI).
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. U odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, sud je istakao da je članom 115. Zakona o radu propisano da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. U vezi s tim, zaključio je da je osnovan prigovor zastarjelosti za potraživanja zaključno sa 13. junom 2013. godine (st. II, III, V i VI), jer je tužba podnesena 25. februara 2017. godine. U odnosu na zahtjev za naplatu potraživanja na ime pripadajućih plata za period od 26. oktobra 2016. do 20. aprila 2017. godine (stav IV), sud je istakao da apelant u navedenom periodu nije bio uposlenik tužioca, odnosno da je 13. juna 2013. godine zasnovao radni odnos u firmi „Fering“ d.d. Gračanica u kojoj je još uvijek zaposlen.
7. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u st. V i VI izreke, tako da je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i protivtužba odbačena, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant dužan isplaćeni iznos otpremnine vratiti tužitelju, budući da je prestao postojati pravni osnov po kojem je apelantu isplaćena otpremnina. U odnosu na apelantove tvrdnje da tužitelj nije izvršio obaveze utvrđene pravosnažnom presudom, odnosno da mu nije ponudio ugovor o radu za radno mjesto na kojem je radio prije donošenja odluke o otkazu, sud je istakao da se radi o okolnostima koje bi eventualno mogle imati značaj u izvršnom postupku radi provođenja navedene pravosnažne presude, ukoliko dođe do njegovog pokretanja. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da mu je ponovo otkazan ugovor o radu (odlukom od 19. decembra 2016. godine), sud je istakao da je tužitelj pozivao apelanta da se vrati na posao počev od 7. novembra 2016. godine i da donese dokumentaciju potrebnu za prijavu radnika, a što apelant nije učinio, zbog čega mu je ugovor o radu otkazan. Sud je, također, istakao da apelant tokom postupka i u žalbi nije ukazivao da je pobijao novu odluku o otkazu ugovora o radu.
8. U odnosu na protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu pripadajućih plata za period od 1. februara do 13. juna 2013. godine i od 26. oktobra 2016. godine od 20. aprila 2017. godine, te obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. februara do 12. juna 2013. godine, sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda, ali ne iz razloga koje je taj sud naveo. Naime, obrazložio je da su potraživanja za period od 1. februara do 13. juna 2013. godine dospjela tek donošenjem presude Vrhovnog suda od 16. septembra 2016. godine, te da iz dokaza slijedi da je apelant prestao raditi u firmi „Fering“ d.d. Gračanica 26. oktobra 2016. godine. Međutim, ukazao je da je apelant bio dužan predložiti i izvesti adekvatne dokaze na okolnost visine navedenih potraživanja. Sud je istakao da apelant tokom postupka nije predlagao vještačenje po vještaku ekonomske struke na navedenu okolnost, niti se visina potraživanja mogla utvrditi iz materijalnih dokaza koje je apelant predložio i izveo. Stoga, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva u navedenom dijelu. U odnosu na odluku kojom je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaća za period od 15. septembra 2010. godine do 9. avgusta 2011. godine i od 9. avgusta 2011. godine do 31. januara 2013. godine, sud je istakao da se radi o presuđenoj stvari. Naime, ukazao je da je u ranije vođenom parničnom postupku apelant, također, tražio isplatu razlike plata za navedeni period o čemu je i odlučeno (vidi, uvodne napomene).
9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu, dok je revizija protiv odluke o tužbenom zahtjevu odbačena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je revizija protiv odluke o protivtužbenom zahtjevu neosnovana. Naime, istakao je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da između konkretne parnice i ranije parnice postoji subjektivni i objektivni identitet, odnosno da je pravosnažnom presudom odlučeno i o zahtjevima o kojima je već ranije pravomoćno presuđeno. Dalje je istakao da je drugostepeni sud pravilno odbio preostali dio protivtužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise u odnosu na tužbeni i protivtužbeni zahtjev. Osim toga, navodi da je narušen princip pravne sigurnosti. Apelant naročito ističe da mu tužitelj nije uspostavio radnopravni status u skladu sa pravosnažnom presudom, odnosno da mu je ponudio radno mjesto koje ne odgovara njegovoj stručnoj spremi. Dalje navodi da mu je zbog neodazivanja na posao, na navedeno radno mjesto, ponovo otkazan ugovor o radu. Apelant smatra da je nezakonito dobio otkaz po drugi put, ali da je ipak obavezan na vraćanje otpremnine. Također, iznosi svoje neslaganje sa zaključcima redovnih sudova. Pri tome, ističe da je pogrešan zaključak da između konkretne i ranije parnice postoji subjektivni i objektivni identitet. Osim toga, smatra da se iz izvedenih dokaza mogla utvrditi visina plata dospjelih za period od pravosnažnosti presude do vraćanja na posao.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1), (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
Protek roka – u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 12. novembra 2021. godine
12. U konkretnom slučaju, apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju i u odnosu na tužbeni zahtjev, koja je u tom dijelu, odbačena presudom Vrhovnog suda od 27. januara 2022. godine. Stoga, Ustavni sud konstatuje da revizija u tom dijelu nije učinkovit pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu tužbeni zahtjev presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema presude Kantonalnog suda, jer se podrazumijeva da je apelant odluku primio prije donošenja odluke o reviziji (27. januar 2022. godine). Imajući u vidu da je apelacija podnesena 2. septembra 2022. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno.
Dopustivost prima facie – u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 27. januara 2022. godine u dijelu u kojem je odbijena revizija
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
15. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je apelant tražio isplatu isplatu pripadajućih plata, te obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određene periode, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da apelant nije predlagao dokaze na okolnost visine navedenih potraživanja. Osim toga, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da se visina potraživanja nije mogla utvrditi iz materijalnih dokaza koje je apelant predložio i izveo. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredaba kojima su propisana pravila o teretu dokazivanja, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev u navedenom dijelu, jer nije dokazao njegovu osnovanost. Dalje, u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je apelant tražio isplatu razlike plata za određeni period, Ustavni sud zapaža da je u ranije vođenom parničnom postupku apelant, također, tražio isplatu razlike plata za navedeni period o čemu je i odlučeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u zaključku Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o presuđenoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman