Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1259/08 (H. Z.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1259/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine u predmetu broj AP-1259/08, rješavajući apelaciju Hasana Zećirevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Zećirevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj U- 536/03 od 7. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Zećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-536/03 od 7. marta 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 02/1-1041855091 od 13. januara 2003. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) matični broj 1041855099 od 25. oktobra 2002. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1259/08 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj U- 536/03 od 7. marta 2007. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Rješenjem Ustavnog suda broj AP-1259/08 od 26. februara 2009. godine usvojen je apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP-1259/08 od 4. septembra 2008. godine. Naime, Ustavni sud je utvrdio da je apelant prethodno, 12. aprila 2007. godine, podnio prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu. Imajući u vidu da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu prestala postojati 31. decembra 2006. godine, Ustavni sud je zaključio da se apelantova prijava treba tretirati kao apelacija podnesena Ustavnom sudu. Budući da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda primio 7. aprila 2007. godine, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena u roku od 60 dana u skladu sa članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
4. Apelant je 7. septembra 2017. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem je naveo da mu je nadležni organ nezakonito umanjio iznos starosne penzije za 39,2%. Također, apelant je 5. januara 2024. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem je ponovio navode o umanjenju starosne penzije, te zatražio od Ustavnog suda da odluči o njegovoj apelaciji. Činjenično stanje
5. Rješenjem prvostepenog organa od 25. oktobra 2002. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 178,75 KM, počev od 11. januara 1997. godine. Rješenjem drugostepenog organa od 13. januara 2003. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
6. Presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2007. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelant ostvario ukupan penzijski staž od 25 godina, 10 mjeseci, te da ima navršenih 47 godina života. Pri tome je utvrđeno da je apelant u organima za unutrašnje poslove proveo više od 10 godina efektivno na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 52. stav 1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ( „Službeni list SRBiH“ br. 38/90, 22/91 i 29/92 – u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Navedenom odredbom je propisano da radnik unutrašnjih poslova, kome prestane radni odnos s pravom na penziju, stječe pravo na starosnu penziju ako ima najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno na radnim mjestima kojima se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem. U tom slučaju, penzijski osnov predstavlja prosječni lični dohodak ostvaren u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju, ako je to za njega povoljnije. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni organ, imajući u vidu plaću ostvarenu u 1991. godini, tj. u godini koja prethodi godini apelantovog penzionisanja, u skladu s formulom predviđenom citiranom odredbom, utvrdio da apelantov penzijski osnov iznosi 1.255,6156 dinara.
8. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 52. stav 3) Zakona o PIO propisano da za 20 godina penzijskog staža muškarcima pripada penzija od 55% od penzijskog osnova i da se za svaku narednu godinu povećava za 2,5% od penzijskog osnova, sve do 30 godina penzijskog staža. Imajući u vidu da apelant ima penzijski staž od 25 godina, Vrhovni sud je istakao da mu je penzija pravilno određena u postotku od 67,5% od penzijskog osnova, što iznosi 847,540 dinara. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je prema članu 30. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja apelantu utvrđena visina penzije tako što je usklađena sa svim daljnjim pripadajućim povećanjima, te da na dan donošenja prvostepenog rješenja iznosi 316,7357 KM. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor „da mu je pogrešno utvrđena visina penzije kod činjenice da mu je utvrđen penzijski osnov od 847,540 KM“. Naime, ukazao je da je apelantu utvrđen penzijski osnov u visini od 1.255,6156 dinara, te da mu je primjenom postotka od 67,5% određena visina penzije od 847,540 dinara, a ne konvertibilnih maraka, kako to apelant navodi.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Iz podnesaka dostavljenih Ustavnom sudu od 7. septembra 2017. i 5. januara 2024. godine proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Vrhovnim sudom, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito osporava način na koji mu je određena visina starosne penzije, te smatra da mu pripada pravo na starosnu penziju u većem iznosu.
10. Drugostepeni organ je u dopisu dostavljenom Ustavnom sudu 27. maja 2024. godine naveo da se apelantu uredno isplaćuje starosna penzija i da mu je zadnja penzija za april 2024. godine isplaćena u iznosu od 995,82 KM. Drugostepeni organ je također naveo da je najniži iznos penzije koji se isplaćivao u FBiH u 2007. godini bio 154,15 KM, a 2024. godine to je iznos od 573,53 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantu osporenim odlukama, koje su donesene u skladu s jasnim, dostupnim i relevantnim odredbama Zakona o PIO, priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 178,75 KM. Ustavni sud također zapaža da iz dopisa drugostepenog organa proizlazi da je apelantu i u vrijeme podnošenja apelacije (2007. godine) i u vrijeme donošenja ove odluke (2024. godine) redovno isplaćivana mjesečna penzija u iznosima većim od najnižeg iznosa penzije u FBiH i da je iznos mjesečne penzije koji se trenutno isplaćuje apelantu 995,82 KM. To je znatno veći iznos od iznosa najniže isplaćene penzije za 2024. godinu u FBiH (od 573,53 KM). U vezi s apelantovim navodima o nedovoljnoj visini penzije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj, u načelu, taj sud ne može zamijeniti nacionalne vlasti u procjeni ili preispitivanju nivoa finansijskih naknada dostupnih prema zakonu (vidi Evropski sud, Larioshina protiv Rusije, odluka od 23.aprila 2002. godine, predstavka broj 56869/00). Imajući u vidu sve navedeno, naročito praksu Evropskog suda i činjenicu da apelant redovno prima starosnu penziju u skladu s relevantnim zakonom, te da nije bilo kašnjenja u isplati penzije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (idem).
16. U odnosu na navode o kršenju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda (vidi idem, Larioshina protiv Rusije), u načelu, može postaviti pitanje kršenja člana 3. Evropske konvencije u vezi s pritužbom o nedovoljnom iznosu penzija i drugih socijalnih davanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenog prava, bez ikakvog posebnog obrazloženja zašto konkretno smatra da mu je to pravo prekršeno i bez dostavljanja dokaza o tome. Imajući u vidu navedeno, kao i podatak da je apelantu sve vrijeme redovno isplaćivana penzija koja je veća od najnižeg isplaćenog iznosa penzije u FBiH i da mu se trenutno isplaćuje u iznosu od 995,82 KM, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju nema dokaza koji bi ukazivali da je iznos penzije prouzrokovao štetu apelantovom mentalnom ili fizičkom zdravlju koja može dostići minimalni nivo težine koji spada u okvire člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Yuriy Romanov protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2005. godine, predstavka 69341/01, tačka 52, i idem, Larioshina protiv Rusije).
17. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ne mogu dovesti u kontekst s konkretnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te apelantove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić