Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4254/22 (S. A.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4254/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4254/22, rješavajući apelaciju Senada Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Alić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 137124 22 Kž od 23. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnio je 9. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 137124 22 Kž od 23. septembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 137124 21 K od 22. jula 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 22. jula 2022. godine apelant je oglašen krivim zato što je, na način pobliže opisan u izreci, počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 376. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je pročitao i izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe, ispitao svjedoke optužbe i odbrane, kao i da je apelant dao iskaz u svojstvu svjedoka. Dalje je ukazao šta proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza, te je ukazao na činjenice koje je utvrdio. Naime, istakao je da je apelant od svjedoka S. A. zahtijevao i prihvatio iznos od 400,00 KM, kako bi posredovao kod Komisije prilikom izbora kandidata za radno mjesto stručnog savjetnika u Zavodu za zapošljavanje Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Dalje je utvrdio da je apelant od svjedoka S. A. zahtijevao i iznos od 5.000,00 KM, ukoliko bude primljen na to radno mjesto, što bi mu apelant ishodovao korištenjem svog uticajnog položaja. Sud je zaključio da su navedenim radnjama u potpunosti ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je apelant i oglašen krivim. Sud je, također, istakao da apelantov uticajni položaj utvrdio na osnovu činjenice da je on zaposlen u Odjeljenju za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Sud je naveo da je imao u vidu i komunikaciju između apelanta i svjedoka S. A., pri čemu je ukazao da iz iskaza svjedoka S. A. slijedi da mu je apelant davao do znanja da je politički uticajan, da ima mnogo poznanstava, da je u dobrim odnosima sa članovima Komisije i da mu može ishodovati prijem na radno mjesto za koje je raspisan konkurs. U konačnici, sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio apelantovu krivicu.
4. Presudom Apelacionog suda od 23. septembra 2022. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i apelanta i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je, nasuprot apelantovim prigovorima, prvostepeni sud sve pravno relevantne i odlučne činjenice pravilno utvrdio. Naime, istakao je da je nesporno utvrđeno da je apelant zahtijevao i primio novac od svjedoka S. A., kako bi mu korištenjem svog uticajnog položaja pomogao da se zaposli po raspisanom konkursu, čime su ostvarena sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant i oglašen krivim. Pri tome, naveo je da je prvostepeni sud imao u vidu transkript snimljenog razgovora između apelanta i svjedoka S. A., iskaz navedenog svjedoka, te svjedoka A. H., materijalnu dokumentaciju, potvrdu o oduzimanju predmeta i oduzete predmete (novčanice). U vezi s tim, sud je istakao da je neosnovan prigovor da apelant nije poduzeo radnju izvršenja, a ni tvrdnja da se u konkretnom slučaju eventualno može raditi o nekom drugom krivičnom djelu iz grupe krivičnih djela protiv imovine.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Osim toga, smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku. Naročito ističe da nije poduzeo bilo kakvu radnju koja bi se mogla podvesti pod trgovinu uticajem. Dalje tvrdi da su se u njegovim radnjama mogla steći samo obilježja krivičnog djela prevare, a što slijedi i iz iskaza S. A..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja konkretnog krivičnog djela, kao i da su u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na sva pitanja koja su smatrali ključnim za donošenje odluke. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant od svjedoka S. A. zahtijevao i prihvatio iznos od 400,00 KM, kako bi posredovao kod Komisije prilikom izbora kandidata za određeno radno mjesto, te da zahtijevao i iznos od 5.000,00 KM, ukoliko svjedok bude primljen na to radno mjesto, što bi mu apelant ishodovao korištenjem svog uticajnog položaja. Redovni sudovi su obrazložili da je navedenim radnjama apelant ostvario obilježja krivičnog djela koje mu je i stavljeno na teret. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
9. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman