Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4098/22 (A. M.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4098/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger, te sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4098/22, rješavajući apelaciju Adisa Mujkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Mujkanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 020802 22 Kž 11 od 25. avgusta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 020802 21 K od 10. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adis Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 2. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 020802 22 Kž 11 od 25. avgusta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 020802 21 K od 10. marta 2022. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 020802 21 K od 10. marta 2022. godine, apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, na mjestu i na način detaljno opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u sticaju sa krivičnim djelom ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Za počinjena krivična djela, apelant je, uz opoziv ranije izrečene uvjetne osude, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i sedam mjeseci. Naime, sud je utvrdio da je apelant, u ugostiteljskom objektu imao verbalni sukob i „međusobno naguravanje“ sa oštećenim S. R. i mldb. R. R., zbog nesuglasica oko načina puštanja muzike. Utvrđeno je da je apelant, nakon što ga je mldb. R.R., udario staklenom flašom u glavu, tom oštećenom nožem zadao udarce u predjelu grudnog koša, usljed kojih je došlo do unutrašnjeg iskrvavljenja i smrti mldb. R. R. Apelant je potom i oštećenom S. R. nožem zadao dva udarca u predjelu leđa, nanijevši mu lake tjelesne povrede.
3. Sud je, na temelju provedenih dokaza, koji su uključivali iskaze apelanta i oštećenog S. R., iskaze 11 svjedoka, nalaze i mišljenja pet vještaka, kao i materijalne dokumentacije, opisane na oko dvije strane presude, utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi s tim, sud je naveo da su među provedenim materijalnim dokazima i video snimci nadzornih kamera, na kojim se vide radnje koje su poduzeli apelant i oštećeni S. R. te mldb. R. R. Sud je naveo da je nesporno da je 7. novembra 2020. godine, u večernjim satima, u ugostiteljskom objektu došlo do verbalne prepirke između apelanta te oštećenih S. R. i mldb. R. R., a nakon toga i do fizičkog sukoba između njih. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, koji su slično opisali događaj i verbalni konflikt apelanta i oštećenih, koji je prethodio fizičkom sukobu. Sud nije prihvatio dijelove apelantovog iskaza i iskaza dva svjedoka, koji su u suprotnosti sa sadržajem video snimaka, što je detaljno pojasnio.
4. Kantonalni sud je naveo da je tokom istrage provedeno vještačenje putem vještaka R. S., specijaliste neuropshijatra i V. Z. – H., dipl, psihologa. Vještaci su obavili psihijatrijski pregled apelanta 28. januara 2021. godine, a psihološko testiranje 8. februara 2021. godine, u pritvorskoj jedinici KPZ Tuzla, o čemu su sačinili nalaz i mišljenje. U zaključku su naveli da je apelant, u vrijeme činjenja krivičnog djela protiv mldb. R. R. bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, a da je, u trenutku činjenja djela protiv oštećenog S. R., bio je uračunljiv. Sud je ovim vještacima, na glavnom pretresu, naredio da obave dopunsko vještačenje. Vještaci su u dopuni nalaza izveli donekle drugačiji zaključak po pitanju apelantove uračunljivosti u trenutku činjenja djela protiv oštećenog R. R., jer je iz snimaka vidljivo da je apelant naoružan nožem krenuo prema mldb. R. R. prije nego što mu je on zadao udarac u glavu. Zaključeno je da je u trenutku činjenja djela i protiv mldb. R. R., kao i oštećenog S. R. apelant bio uračunljiv. U vezi s tim, sud je ocijenio da apelantovi prigovori da je vještak površno pristupio vještačenju, zbog kratkog trajanja pregleda u KPZ Tuzla, same po sebi ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka vještaka u nalazu i mišljenju. Neovisno do toga, sud je, kako bi otklonio apelantove sumnje, odredio novo vještačenje po vještaku A. K., specijalisti neuropsihijatru. Sud je istakao da se mišljenje toga vještaka, koji je ocijenio da je apelantova sposobnost da shvati značaj svoga djela i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, u bitnom ne razlikuje od mišljenja vještaka R.
S. i V. Z.-H.
5. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je kantonalni tužilac na glavnom pretresu izvršio djelomičnu izmjenu činjeničnog opisa i izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela ubistva učinjenog na štetu mldb. R. R., koje je prema činjeničnom opisu i pravnoj ocjeni djela iz potvrđene optužnice predstavljalo krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH. Izmjena je urađena tako što su iz činjeničnog opisa djela iz optužnice izostavljene riječi: „a uslijed čega je doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast napadom malodobnog [R.]“. Osim toga, promijenjen je opis djela iz optužnice tako što je navedeno „dakle, drugog usmrtio i pokušao drugog usmrtiti“. Shodno tome promijenjena je i pravnu kvalifikaciju izvršenog djela u krivično djelo ubistva iz člana 166. stav
1. KZFBiH. Sud je ocijenio da je tužilac mogao, na osnovu člana 290. ZKPFBiH, izvršiti izmjenu optužnice i da je sud mogao postupati po toj izmijeni, jer se radi o genusno istom krivičnom djelu ubistva. Naime, kako je sud pojasnio, apelant je i potvrđenom optužnicom bio, između ostalog, optužen da je 7. novembra 2020. godine, sa direktnim umišljajem ubodom nožem, usmrtio oštećenog mldb. R. R. Izmijenjenom optužnicom su izostavljene okolnosti koje su djelu davale lakši oblik, ali se radi o istom događaju koji se apelantu i prvobitnom optužnicom stavljao na teret.
6. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim navode odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Sud je obrazložio da iz video snimaka kamere koja se nalazi u unutrašnjosti ugostiteljskog objekta, a i prema iskazima oštećenog S. R. te svjedoka D. R., A. G. i A. Đ., proizlazi da je apelant pristao na fizički sukob sa oštećenim, te je pozivao oštećenog S. R. napolje, da se fizički obračunaju. Osim toga, kako je sud dalje obrazložio, neosnovanost takvog prigovora proizlazi i iz ključnog dijela video snimka iz bašte ugostiteljskog objekta, na kojem se vidi da je apelant ljutito skinuo i bacio svoju torbicu, a trenutak poslije oštećeni S. R. i mldb. R. R. su izašli u baštu. Zatim se vidjelo da je oštećeni S. R. imao nož u desnoj ruci, a apelant se odmah zaletio prema njima također sa nožem u desnoj ruci, nakon čega ga je mldb. R. R. dva puta udario u glavu staklenom flašom. Nakon toga je apelant nožem dva puta „ubo“ mldb. R. R., u predjelu grudnog koša. Dakle, kod takvog stanja stvari, kada je apelant prethodno prihvatio fizički sukob sa oštećenim, kako je sud zaključio, ne može biti riječi o tome da je postupao u nužnoj odbrani tj. odbijao od sebe protivpravni napad, bez obzira što je oštećeni S. R. u ranijem dijelu događaja, prvi izvadio nož. Sud je zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da ubadanjem dva puta nožem u grudni koš oštećenog mldb. R. R., odnosno dva puta nožem u donji dio leđa oštećenog S. R., oštećene može usmrtiti.
7. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 020802 22 Kž 11 od 25. avgusta 2022. godine, žalbu apelantovog branitelja odbio, a žalbu kantonalnog tužitelja uvažio te prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o izrečenoj visini kazne. Slijedom toga, Vrhovni sud je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i osam mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana
290. KZFBiH, i istakao da te odredbe ovlašćuju tužitelja da izmijeni činjenično stanje u optužnici i na način koji je nepovoljniji za optuženog, pod uvjetom da izmjena ostane u okviru istog krivično pravnog događaja koji je predmet potvrđene optužnice. U konkretnom slučaju, iz činjeničnog opisa potvrđene i izmijenjene optužnice, proizlazi da se apelantu nije, u odnosu na djelo učinjeno prema mldb. R. R., stavilo na teret novo djelo. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud naveo jasne razloge zašto smatra da apelant nije postupao u nužnoj obrani. Osim toga, i Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, pravilno ocijenio nalaze i mišljenja vještakâ i svjedokâ, i dao razloge zašto određene razlike u iskazima svjedoka, ne dovode u pitanje zaključak o apelantovoj krivici, što je taj sud, dodatno pojasnio. Naročito je Vrhovni sud istakao da ni u žalbi nije dovedena u pitanje vjerodostojnost video snimaka iz kojih, skupa sa drugim dokazima navedenim u obrazloženju prvostepene presude, proizlazi dinamika i sadržaj poduzetih radnji.
8. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je ranije iznio i u žalbi, u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene prava. Apelant naročito ističe da Tužilaštvo nije u skladu sa odredbama člana 290. ZKPFBiH, uradilo izmjenu optužnice. Također, apelant smatra da u postupku nisu utvrđivane činjenice koje mu idu u korist jer je on, u konkretnom slučaju, postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim, apelant analizira iskaze svjedoka iz kojih proizlazi da je on prvi verbalno i fizički napadnut, što redovni sud nije uzeo kao odlučnu činjenicu i olakšavajuću okolnosti. Također, apelant smatra da je vještak sudske medicine, zbog nemara medicinskog osoblja prilikom pružanja medicinske pomoći apelantu, bio onemogućen u dokazivanju okolnosti da je i on u inkriminirano vrijeme znatno ozbiljnije povrijeđen, što je uticalo na njegov strah, psihičko stanje pa i pojavu mraka pred očima. Također, ukazuje da postoji jasna i očita nesaglasnost između zaključaka vještaka, jer su „neadekvatno i nedovoljno pristupili apelantu prilikom provođenja vještačenja.“ Apelant smatra da nije jasno na kojim činjenicama su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju njegovog „direktnog umišljanja.“
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17.decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, u obrazloženju presude, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda (izuzev u dijelu o kazni) dao jasne i relevantne razloge za svoje stavove. Stoga, procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Kantonalni sud je jasno naveo da iz iskaza svjedoka i video snimaka kamera postavljenih u ugostiteljskom objektu, njegovoj bašti i kladionici, proizlazi dinamika inkriminiranog događaja. Pored toga, istaknuto je da ni u žalbi nije dovedena u pitanje vjerodostojnost tih video snimaka. Kantonalni sud je cijenio apelantovu odbranu kao paušalnu i suprotnu iskazima svjedoka i navedenim video snimcima, što je detaljno pojasnio.
15. Što se tiče apelantovih navoda da o nezakonitom „preciziranju optužnice“, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije postupio proizvoljno kada je, nakon provedenog dokaznog postupka, prihvatio izmijenjenu optužnicu, u pogledu radnji počinjenja krivičnog djela, u skladu sa rezultatima provedenog dokaznog postupka. Takvim intervencijama nije povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude jer je o razlozima za prihvatanje izmjene sud dao jasno obrazloženje (vidi, tač. 5. i 7. ove odluke). Također, redovni sud je jasno obrazložio zašto se na radnje koje je apelant poduzeo ne može primijeniti institut nužne odbrane (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman