Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3826/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3826/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 133910 22 Rev od 12. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo, podnijela je 12. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 133910 22 Rev od 12. jula 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 133910 20 Gž 3 od 27. decembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 133910 20 P 3 od 24. marta 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 133910 20 P 3 od 24. marta 2020. godine utvrđeno je da KJKP „Sarajevo šume“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) nije nosilac prava raspolaganja na šumi, precizno opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna šuma). Takođe je utvrđeno da Đ. P., predniku D. P., D. S. i M. B. (u daljnjem tekstu: tužioci), nije prestalo pravo vlasništva na spornoj šumi, te je naloženo da se u javnoj evidenciji izbriše upis prava raspolaganja prvotuženog i upiše pravo vlasništva u korist prednika tužilaca, što su prvotuženi te Općina Hadžići (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantica dužni trpjeti. U obrazloženju sud je prije svega ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi koja ne zastarijeva, pa se ne mogu primijeniti rokovi iz člana 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Dalje je utvrdio da je prednik tužilaca stekao pravo vlasništva na spornoj šumi rješenjem SO Hadžići od 13. jula 1966. godine i to pravo je bilo upisano u zemljišnu knjigu. Takvo zemljišnoknjižno stanje je postojalo do 1983. godine kada je zemljišna knjiga, shodno Zakonu o premjeru i katastru nekretnina, predana u nadležnost službi katastra drugotuženog. Katastarska služba drugotuženog, koja je shodno navedenom zakonu bila ovlaštena da upisuje pravo vlasništva, je na spornoj šumi uknjižila pravo raspolaganja u korist prvotuženog, te brisala upis prava vlasništva prednika tužilaca. U vezi s tim, sud je istakao da je katastarska služba drugotuženog, shodno članu 70. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, bila dužna da koristi podatke iz zemljišne knjige, u kojoj je kao vlasnik sporne šume bio upisan prednik tužilaca. Osim toga, sud je istakao da su se, shodno članu
86. Zakona o šumama, samo šume u društvenom vlasništvu davale na gazdovanje preduzećima iz oblasti šumarstva. Stoga je zaključio da prvotuženi nije mogao steći pravo raspolaganja na šumi koja je bila u privatnom vlasništvu prednika tužilaca, te da je takav upis pogrešan i nezakonit jer za njega ne postoji pravni osnov. Konačno, u pogledu navoda da je rješenje od 13. jula 1966. godine ništavo, sud je istakao da nije nadležan da preispituje konačne akte organa uprave.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 133910 20 Gž 3 od 27. decembra 2021. godine odbijene su žalbe tuženih i Kantona Sarajevo kao umješača na strani prvotuženog (u daljnjem tekstu: umješač) i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju podržao razloge koje je dao prvostepeni sud. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da se u konkretnom slučaju radilo o sticanju prava vlasništva umrlog lica, uz obrazloženje da je prednik tužilaca pravo vlasništva stekao 1966. godine i da je ono bez pravnog osnova izbrisano iz javne evidencije.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 133910 22 Rev od 12. jula 2022. godine usvojena je revizija drugotuženog i nižestepene presude su preinačene na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen. Apelantičina i revizija umješača su odbijene. Vrhovni sud je obrazložio da drugotuženi nije pasivno legitimisan, jer nije upisan u javnoj evidenciji kao nosilac prava raspolaganja spornom šumom. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantičino pozivanje na Zakon o šumama i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, uz obrazloženje da je predmet spora privatna šuma, na kojoj je vlasništvo prednika tužilaca brisano bez pravnog osnova.
5. Apelantica smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelantica navodi da se u konkretnom slučaju radi o šumi koja je državna imovina, te da su sudovi zanemarili odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kao i odluke Ustavnog suda koje se tiču državne imovine. Takođe navodi da je tužba neblagovremena i da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava vlasništva umrlog lica.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je sporna nekretnina vlasništvo prednika tužilaca, te da se stoga ne radi o šumi koja je državna imovina. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode da je tužba neblagovremena i da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava vlasništva umrlog lica . Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman