Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/22 (A. N.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1815/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1815/22, rješavajući apelaciju Anđelka Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Novakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000529 21 Kvlz od 21. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelko Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kremenović & Mikanović“ iz Banje Luke, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000529 21 Kvlz od 21. februara 2022. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud i prvostepena presuda) broj 16 0 K 000529 18 K od 17. maja 2019. godine apelant je proglašen krivim da je 2010. godine, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav (2) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Presudom je M. R. (u daljnjem tekstu: oštećena) upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku.

3. Nakon provedenog postupka utvrđeno je da su kritične prilike apelant i J. C. (prvobitno saoptuženi u odnosu na kojeg je razdvojen postupak) imali seksualni odnos s oštećenom. Navedenu činjenicu sud je utvrdio prvenstveno na osnovu iskaza oštećene ocijenivši njeno svjedočenje kao jedini neposredni subjektivni dokaz, koji je cijenio s posebnom pažnjom tako što ga je doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima. U vezi s tim je Okružni sud istakao da su iskaz oštećene potvrdili svojim iskazima svjedoci J. R., M. R., E. D. i D. D. čija saznanja proizlaze iz neposrednog razgovora s njom. Pri tome je navedeno i da je svjedok P. Z., koji je o njenom seksualnom odnosu s optuženima saznao od apelanta, potvrdio iskaz oštećene. Također je navedeno da iskaz oštećene potvrđuju i materijalni dokazi, tragovi vlakana koji se podudaraju s apelantovom garderobom i garderobom oštećene, kao i sama činjenica da tragovi sperme pronađeni na garderobi oštećene odgovaraju sekretoru krvne grupe A kojoj pripada apelant, odnosno krvne grupe AB kojoj pripada optuženi J. C. Zatim je navedeno da je iskaz oštećene vjerodostojan i u dijelu kojim opisuje primjenu sile optuženog J. C., što proizlazi iz iskaza označenih svjedoka i ostalih preciziranih materijalnih dokaza – prijave o ozljedi od nadležnog doma zdravlja, nalaza i mišljenja doktora ginekološke ambulante, te nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, kao i fotodokumentacije.

4. Okružni sud je obrazložio da apelant prema oštećenoj nije primijenio silu, ali da je od značaja za krivično djelo redoslijed seksualnog odnosa nad oštećenom. Stoga nije prihvaćen stav apelantove odbrane da se on zbog te činjenice treba osloboditi od optužbe i da u njegovim radnjama nisu ostvarena obilježja navedenog krivičnog djela. U vezi s tim je navedeno da je u okolnostima konkretnog predmeta – prinudnim okolnostima, mogućnost pristanka oštećene na seksualni čin s apelantom bila isključena. Okružni sud je istakao da su apelantovo ponašanje i precizirani sadržaj riječi koje je kritične prilike uputio oštećenoj ukazale na njegovu namjeru da smanji mogućnost oštećene da se bori. Na taj način, kako je to navedeno, apelant je utjecao na njenu volju kao prepreku za izvršenje krivičnog djela. Pri tome je Okružni sud naveo da se pod silom ne podrazumijeva samo direktno nasilje već i situacija u kojoj žrtva nema drugo rješenje osim da se protiv svoje volje potčini. Ukazano je da se izostanak otpora oštećene u odnosu na apelanta mora posmatrati isključivo u kontekstu gubitka volje i snage za opiranjem, koje je bilo bezuspješno jer je prethodno bilo slomljeno radnjama optuženog J. C.

5. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji Okružni sud je istakao da se njome ostvaruje svrha kažnjavanja iz člana 42. KZRS. U vezi s tim je navedeno da je sud cijenio da je apelant kritične prilike mogao shvatiti značaj i težinu svojih radnji i radnji optuženog J. C., da je iskoristio povjerenje oštećene, njeno emotivno stanje i ranjivost, te kroz više izvršenih nasilnih oblika obljube pokazao visok stepen upornosti i bezobzirnosti. Istaknuto je da je na navedeni način apelant doprinio da patnje oštećene budu veće, pri čemu je izostalo njegovo kajanje. Okružni sud je istakao da su naknadne poruke koje je apelant slao oštećenoj bile isključivo usmjerene na pokušaj da u tom krivičnom postupku sebe dovede u povoljniji položaj. Konačno, ukazano je da u konkretnom slučaju protek vremena ne može predstavljati olakšavajuću okolnost s obzirom na težinu djela jer iz svjedočenja oštećene i njenog sveukupnog ponašanja pri svjedočenju proizlazi da vrijeme nije otklonilo posljedice koje su nastupile izvršenjem krivičnog djela.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 16 0 K 000529 19 Kž od 18. maja 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijene su kao neosnovane žalbe okružnog javnog tužioca i apelantovog branioca izjavljene protiv prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude u suštini ponovio argumente iz prvostepene presude te naveo da je činjenično stanje, suprotno apelantovim žalbenim navodima, potpuno i pravilno utvrđeno. Također je, u vezi s odlukom o kazni, ponovljena argumentacija iz prvostepene presude, te zaključeno da je izrečena kazna zatvora primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Apelant je protiv prvostepene i drugostepene presude Vrhovnom sudu podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 16 0 K 000529 21 Kvlz od 21. februara 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv presude Vrhovnog suda od 18. maja 2021. godine. U obrazloženju je navedeno da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene navode, zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor da mu je u žalbenom postupku povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim je navedeno da prihvatanje činjeničnih utvrđenja i ponavljanje razloga iz prvostepene presude predstavlja prihvatljiv metodološki pristup u obrazlaganju odluka drugostepenih sudova.

8. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo, odnosno tvrdi da nijedan dokaz ne potkrepljuje pravnu kvalifikaciju da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Zbog toga smatra da su mu prekršena načela pretpostavke nevinosti i jednakosti oružja u postupku. Također, apelant ukazuje i da je odluka o kazni donesena proizvoljno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Apelant je ukazao na kršenje prava na pravično suđenje i prava na sigurnost i slobodu. Međutim, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštovanja garancija iz člana

6. Evropske konvencije jer se radi o navodima u vezi s krivičnim postupkom u kojem je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora jer ništa ne ukazuje da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio lišen slobode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i „[…] i određivanje kazne“ (vidi npr. Kereselidze protiv Gruzije, presuda od 28. marta 2019. godine, predstavka broj 39718/09, tačka 30. s daljnjim referencama).

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti te odlukom o krivičnoj sankciji, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39−40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naime, iz obrazloženja osporene prvostepene presude nesporno proizlazi da je oštećena jedini direktni svjedok inkriminiranih radnji koje su stavljene na teret apelantu i optuženom J. C. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza oštećene, upravo sam Okružni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njen iskaz cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u toj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza oštećene. Analizom obrazloženja osporene prvostepene presude i cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku iz obrazloženja osporene prvostepene presude da je posrednim dokazima (iskazi svjedoka optužbe, materijalni dokazi i vještačenja) potvrđen iskaz oštećene u svim činjenicama od odlučnog značaja za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti i zaključak da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud također zapaža da ni apelant ne tvrdi da je bio onemogućen unakrsno ispitati oštećenu i ostale svjedoke, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti i apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku.

16. Konačno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključke redovnih sudova da se u svjetlu svih okolnosti konkretnog predmeta svrha apelantovog kažnjavanja može ostvariti samo izricanjem zatvorske kazne od tri godine i šest mjeseci. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/22 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio