Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/22 (Tehnograd-Company d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Kamata
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2368/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2368/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

„Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 226738 21 Rev od 3. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 226738 21 Rev od 3. marta 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Služba za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) rješenjem od 21. februara 2008. godine naložila je apelantu da na ime naknade za pogodnost lokacije (rente), preciznije navedeno u rješenju, plati novčani iznos od 632.424,63 KM. Apelant je navedeni novčani iznos uplatio istog dana. Apelant je protiv navedenog rješenja podnosio pravne lijekove, te se predmet više puta vodio pred organima uprave i Kantonalnim sudom. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je rješenjem od 17. aprila 2012. godine obavezala apelanta da na ime naknade za pogodnost lokacije (rente) plati novčani iznos od 355.854,50 KM. Apelant je 3. maja 2012. godine Službi podnio zahtjev za povrat više uplaćenih novčanih sredstava. Služba je rješenjem od 18. maja 2012. godine apelantu odobrila povrat novčanih sredstava u iznosu od 297.910,07 KM, koji je tuženi Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) 1. juna 2012. godine vratio apelantu.

3. Služba je rješenjem od 20. januara 2009. godine naložila apelantu da na ime naknade za pogodnost lokacije (rente), preciznije navedeno u rješenju, plati novčani iznos od 112.455,42 KM. Apelant je uplatu izvršio 30. januara 2009. godine. Apelant je protiv navedenog rješenja podnosio pravne lijekove, te se predmet više puta vodio pred organima uprave i Kantonalnim sudom. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) rješenjem od 20. juna 2011. godine utvrdila je naknadu za pogodnost lokacije (rente) u iznosu od 59.089,20 KM. Služba za prostorno uređenje je rješenjem od 14. marta 2012. godine odobrila apelantu povrat više uplaćenih novčanih sredstava u iznosu od 53.366,22 KM, koji je tuženi apelantu vratio 9. aprila 2012. godine.

Osporene odluke

4. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog. Primarnim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime stjecanja bez osnova za određeni period preciznije naveden u tužbi isplati ukupan novčani iznos od 173.256,00 KM sa zakonskom kamatom. Osim toga, apelant je, u skladu s odredbom člana 55. stav (4) Zakona o parničnom postupku, postavio više eventualnih tužbenih zahtjeva. Navedenom odredbom je propisano da tužilac može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan. Također, jednim od eventualno postavljenih tužbenih zahtjeva apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog činjenice da je morao koristiti skupe kredite kod poslovnih banaka isplati novčani iznos od 123.000,00 KM sa zateznom kamatom.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 226738 20 Ps 2 od 26. oktobra 2020. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime stjecanja bez osnova za određeni period isplati ukupan novčani iznos od 3.805,33 KM sa zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude. Preko dosuđenog iznosa odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

6. Općinski sud je u obrazloženju naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant, postupajući po rješenjima Službe (preciznije navedenim u tač. 2. i 3. ove odluke), izvršio uplatu određenih novčanih iznosa, i to prije nego što su ta rješenja postala pravosnažna i konačna. Također je naveo da nije sporno da je tuženi, nakon provedenih upravnih postupaka, apelantu vratio višak uplaćenih novčanih sredstava. Međutim, ukazao je da tuženi apelantu nije izvršio uplatu zatezne kamate. Dalje je ukazao da apelant svoj osnovni tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova moraju se vratiti i zatezne kamate, i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju sporna činjenica o kojoj treba da odluči da li je tuženi bio savjestan, odnosno nesavjestan stjecalac. U vezi s tim, ukazao je da je tuženi sve do poništenja navedenih rješenja imao pravni osnov po kojem je apelant izvršio uplatu određenih novčanih sredstava, i to prije nego što su navedena rješenja Službe postala pravosnažna i konačna. Također je ponovio da je tuženi apelantu izvršio povrat više uplaćenih novčanih sredstava. U skladu s tim, zaključio je da je u konkretnom slučaju apelant bio savjestan stjecalac. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 214. ZOO-a, sud je obrazložio da je visinu obaveze tuženog prema apelantu (koji se odnosi na isplatu zatezne kamate) prihvatio u iznosu koji je u nalazu i mišljenju utvrdila vještakinja ekonomske struke, i to za period od podnošenja apelantovog zahtjeva za povrat više uplaćenih novčanih sredstava, pa do isplate.

7. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je apelantova obaveza plaćanja naknade za pogodnost lokacije (rente) postojala u vrijeme donošenja rješenja, preciznije navedenih u tač. 2. i 3. ove odluke. U vezi s tim, ukazao je da je i apelantovo plaćanje utvrđene i obračunate obaveze bilo osnovano, te da se tuženi ne može smatrati nesavjesnim stjecaocem u momentu izvršenih uplata. Pri tome, ukazao je da je apelant dobrovoljno postupio po rješenjima, i to prije njihove pravosnažnosti i konačnosti. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 214. ZOO-a, zaključio je da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.

8. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, tuženi nije bio nesavjestan stjecalac, zbog čega nije ni dužan platiti zatezne kamate za period od izvršenih uplata, naknada na ime utvrđene rente, pa do podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da je pravilno u tom dijelu djelimično odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev. Sud je dalje obrazložio da, prema jedinstvenom stavu sudske prakse, kod eventualne kumulacije zahtjeva sud nije ovlašten odlučivati o eventualnom zahtjevu ni u slučaju kad i djelimično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi vezani za razmatranje eventualnog tužbenog zahtjeva.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da je tuženi od početka postupka bio nesavjestan, da nije postojao valjan pravni osnov za uplatu navedenih novčanih sredstava, te da je tuženi u obavezi da mu isplati kamatu za period od dana stjecanja, pa do dana povrata neosnovano stečenih sredstava. Također navodi da novčana sredstva nije mogao da osigura iz vlastitih sredstava, da ih je isplatio iz kreditnih zaduženja kod komercijalnih banaka, da je za to platio kamatu, te da je pretrpio štetu. Zbog navedenog, smatra da je sud imao mogućnost da, u krajnjem slučaju, usvoji njegov eventualni tužbeni zahtjev.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog stanja slijedi da je Služba donijela više rješenja kojima je naložila apelantu da na ime naknade za pogodnost lokacije (rente) plati određene novčane iznose. Dalje slijedi da je apelant postupio po rješenjima Službe, i to prije nego što su ta rješenja postala pravosnažna i konačna. Dalje slijedi da je apelant, nakon izvršene uplate, protiv rješenja Službe podnosio određene pravne lijekove, te da su u upravnim postupcima, konačnim odlukama nadležnih organa, na ime rente apelantu utvrđivani manji novčani iznosi od onih koje mu je nalagala Služba navedenim rješenjima. Također slijedi da je tuženi apelantu vratio višak uplaćenih novčanih sredstava, ali da mu nije izvršio uplatu zatezne kamate. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 214. ZOO-a, te činjenicu da je tuženi sve do poništenja navedenih rješenja Službe imao pravni osnov po kojem je apelant izvršio uplatu određenih novčanih sredstava, te činjenicu da je tuženi apelantu izvršio povrat uplaćenih novčanih sredstava, redovni sudovi su utvrdili da je tuženi bio savjestan stjecalac. Imajući to u vidu, sudovi su obrazložili da je tuženi dužan da apelantu isplati zateznu kamatu za period od podnošenja zahtjeva za povrat više uplaćenih novčanih sredstava, pa do njene isplate, odnosno da nije dužan da plati zateznu kamatu za period od izvršene uplate na ime utvrđene rente pa do podnošenja zahtjeva tuženog za njihov povrat. Imajući u vidu sve navedeno, redovni sudovi su djelimično usvojili apelantov tužbeni zahtjev, na način preciznije naveden u činjeničnom dijelu odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju sud nije bio ovlašten da odlučuje o eventualnim tužbenim zahtjevima (vidi činjenični dio odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/22 (Tehnograd-Company d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio