Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/22 (T. P.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3869/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3869/22, rješavajući apelaciju Tarika Potogije, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Potogije podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 366451 22 Gži 2 od 24. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tarik Potogija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 366451 22 Gži 2 od 24. avgusta 2022. godine.
Uvodna napomena
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Km 204241 11 Km od 20. marta 2012. godine apelantu, kao postavljenom branitelju u krivičnom postupku određena je naknada troškova u iznosu od 750,00 KM sa rokom isplate od 15 dana.
Postupak izvršenja okončan osporenim rješenjem
3. Apelant je 18. jula 2013. godine na osnovu rješenja od 20. marta 2012. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu protiv Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik). Apelant je predložio da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava na računima izvršenika otvorenim kod banaka i prenosom na apelantov račun iznosa od 750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2012. godine do isplate, kao i iznosa troškova izvršnog postupka prema odluci suda.
4. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 366451 13 I od 16. avgusta 2013. godine određeno je predloženo izvršenje uz troškove izvršnog postupka u iznosu od 438,75 KM.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 366451 13 I od 7. marta 2014. godine odbijen je izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju.
6. Izvršenik je podnio žalbu protiv rješenja od 7. marta 2014. godine, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 366451 15 Gži od 12. januara 2017. godine odbijena i rješenje potvrđeno.
7. Dalje, Općinski sud je donio rješenje broj 65 0 I 366451 13 I od 18. marta 2021. godine kojim je rješenje o izvršenju stavljeno van snage u odnosu na glavni dug u iznosu od 750,00 KM i dijelu zakonskih zateznih kamata na navedeni iznos od 18. jula 2013. godine do dana isplate, te je izvršni postupak u tom dijelu obustavljen, dok je rješenje o izvršenju ostalo na snazi u pogledu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 20. marta 2012. godine do 18. jula 2013. godine kao dana isplate i troškova izvršnog postupka u iznosu od 438,75 KM. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je 18. jula 2013. godine apelantu uplaćen iznos od 750,00 KM na ime glavnog duga što je utvrđeno uvidom u analitičku karticu, pa je stoga donesena odluka kao u izreci rješenja.
8. Izvršenik je podnio prigovor protiv rješenja Općinskog suda od 18. marta 2021. godine, koji je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 366451 13 I od 28. januara 2022. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je 18. jula 2013. godine, po izvršenikovom nalogu, sa računa budžetskih sredstava izvršena dobrovoljna isplata novčanog iznosa od 750,00 KM na apelantov račun, radi izmirenja glavnog duga. Pri tome je ukazano da do prenosa isplaćenih sredstava nije došlo provođenjem izvršenja. Također je ukazano da banka nije obavijestila sud o isplati upravo iz razloga što prenos nije izvršen prinudnim putem, već po izvršenikovom nalogu. Zatim je navedeno da je članom 138. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta. Dalje je navedeno da je članom
139. ZIP propisano da se izvršenje na novčanom potraživanju provodi pljenidbom i prijenosom ako ovim zakonom za pojedine slučajeve nije drukčije određeno. Dakle, prenos novca, kako je sud istakao, nije učinjen provođenjem izvršne radnje, jer se u tom trenutku rješenje o izvršenju nije nalazilo na poziciji budžeta i redoslijedu predviđenom za izvršenje.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 366451 22 Gži 2 od 24. avgusta 2022. godine izvršenikova žalba je odbijena i potvrđeno rješenje od 28. januara 2022. godine. U obrazloženju, Kantonalni sud je ponovio da je 18. jula 2013. godine izvršena uplata glavnog duga, a da je rješenje o izvršenju doneseno 16. avgusta 2013. godine. Dakle, kako je sud ukazao, isplata glavnog duga je izvršena nakon što je podnesen prijedlog za izvršenje, ali gotovo mjesec dana prije nego što je rješenje o izvršenju doneseno.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju izvršnog postupka i citira dijelove obrazloženja iz osporene odluke. Apelant ukazuje da iznos od 750,00 KM koji je izvršenik uplatio ne može predstavljati iznos isplaćenog glavnog duga. Zatim ukazuje da izvršenik nije postupio u dobrovoljnom roku za ispunjenje obaveze, već je bio u docnji. Apelant navodi da se u skladu sa članom 21. stav 3. ZIP u izvršnom postupku primjenjuje član 313. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da ako dužnik pored glavnice, duguje kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica. U vezi s tim se poziva na rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 360547 22 Gži 2 od 19. septembra 2022. godine koje se odnosi na identičan slučaj i stranke u kojem je sud pravilno primijenio materijalno pravo koje je suprotno od osporenog rješenja.
11. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je izvršenik isplatio apelantu novčana sredstva u iznosu od 750,00 KM istoga dana kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje, tj. 18. jula 2013. godine. Dakle, isplata je izvršena prije nego što je Općinski sud donio rješenje o izvršenju od 16. avgusta 2013. godine. Pri tome, apelant ne spori da su mu na taj način i u tom iznosu isplaćena novčana sredstva. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da glavni dug nije isplaćen po nalogu suda, niti je Općinski sud u trenutku donošenja rješenja o izvršenju imao podatke o isplati novčanih sredstava. U suprotnom, Ustavni sud smatra da rješenjem o izvršenju ne bi ni mogla biti određena isplata na način kako je apelant predložio u prijedlogu za izvršenje (vidi tačku 3. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. U odnosu na apelantovo pozivanje na rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 360547 22 Gži 2 od 19. septembra 2022. godine, Ustavni sud zapaža da je tom odlukom uvažena žalba tražioca izvršenja, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dakle, izvršni postupak u tom predmetu nije pravosnažno okončan. Bez obzira na to, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja navedene odluke ne proizlazi da se radi o istim činjenicama kao u apelantovom slučaju, jer je glavni dug u tom predmetu, za razliku od apelantovog, uplaćen nakon što je doneseno rješenje o izvršenju. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na navedenu odluku.
18. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman