Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/22 (M.B.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Miješanje u imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1221/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1221/22, rješavajući apelacije M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka

h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M. B. podnesene protiv rješenjā Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 I 010433 23 Gž 5 od 6. listopada 2023. godine i 64 0 I 010433 21 Gž 4 od 25. veljače 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M. B. podnesene protiv rješenjā Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 I 010433 23 Gž 5 od 6. listopada 2023. godine i 64 0 I 010433 21 Gž 4 od 25. veljače 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 5. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 I 010433 21 Gž 4 od 25. veljače 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1221/22.

2. Apelant, zastupan po istom odvjetniku, podnio je 25. listopada 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 64 0 I 010433 23 Gž 5 od 6. listopada 2023. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-4513/23. Apelant je 22. svibnja 2025. godine dopunio apelaciju.

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-1221/22 i AP-4513/23 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1221/22. Rješenje osporeno u AP-1221/22

4. Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) pokrenulo je postupak protuizvršenja protiv apelanta kao izvršenika radi vraćanja iznosa od 31.400,05 KM, koje je apelant dobio u ranijem izvršnom postupku. Naime, u međuvremenu, pravomoćno je ukinuta izvršna isprava na temelju koje je apelant pokrenuo prethodni izvršni postupak. U postupku protuizvršenja, Općinski sud je, u skladu sa člankom 55. stavak 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), donio rješenje od 12. ožujka 2007. godine kojim je naložio apelantu da tražitelju izvršenja vrati iznos od 31.400,05 KM. Dalje, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju od 26. listopada 2007. godine protiv kojeg su odbijeni prigovor i žalba. U tijeku postupka apelant je tražitelju izvršenja isplatio dio potraživanja. Dalje, na drugom ročištu za javnu dražbu i prodaju apelantovih pokretnih stvari 22. rujna 2011. godine apelantove pokretne stvari prodane su kupcu I. G. (u daljnjem tekstu: kupac), kao jedinom ponuđaču, za iznos od 2.000,00 KM. Kupac je po završetku javne dražbe uplatio iznos kupoprodajne cijene na račun tražitelja izvršenja.

5. Općinski sud je donio Rješenje broj 64 0 I 010433 21 I 2 od 7. srpnja 2021. godine kojim se smatra da je tražitelj izvršenja djelomično namiren u svom potraživanju za iznos od 2.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je kupac treća osoba i da se smatra da je tražitelj izvršenja u tom predmetu djelomično namiren za iznos postignute kupoprodajne cijene od 2.000,00 KM.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 I 010433 21 Gž 4 od 25. veljače 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da bi donošenje odluke da je tražitelj namirenja u cijelosti namiren bilo miješanje u imovinu tražitelja izvršenja. U svezi s tim, obrazloženo je da je očigledno da apelant angažiranjem treće osobe da kupi njegove pokretne stvari izbjegava da u cijelosti izmiri dug prema tražitelju izvršenja, a na šta upućuje Odluka Ustavnog suda broj AP-3719/16.

Rješenje osporeno u AP-4513/23

7. Tražitelj izvršenja je zatim podnio prijedlog za donošenje rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja jer se nije u potpunosti namirio kupoprodajnom cijenom apelantovih pokretnih stvari.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 I 010433 21 I 2 od 21. ožujka 2023. godine usvojen je prijedlog tražitelja izvršenja i određeno izvršenje radi naplate potraživanja utvrđenih rješenjem Općinskog suda od 26. listopada 2007. godine u iznosu od 18.800,00 KM pljenidbom dijela apelantove penzije.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 I 010433 21 I 2 od 24. travnja 2023. godine djelomično je usvojen apelantov prigovor i rješenje o izvršenju od 21. ožujka 2023. godine ukinuto u dijelu kojim je određeno izvršenje u iznosu od 18.800,00 KM na ime glavnog duga, i u tom dijelu obustavljeno izvršenje preko iznosa od 14.400,05 KM na ime glavnog duga. Odbijen je apelantov prigovor u preostalom dijelu i rješenje o izvršenju u tom dijelu održano na snazi.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je tražitelj izvršenja u tijeku postupka pismeno obavijestio sud da je apelant djelomično uplatio dug, tako da je apelant dužan tražitelju izvršenja isplatiti još 16.400,05 KM na ime glavnice. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da je tražitelj izvršenja djelomično namiren prodajom apelantovih pokretnih stvari, Općinski sud je zaključio da je utemeljen apelantov prigovor glede visine preostalog duga i obustavio izvršenje preko iznosa od 14.400,05 KM. Općinski sud je naveo da nije posebno odlučivao o apelantovim navodima u svezi s Odlukom Ustavnog suda broj AP-3719/16 i protuizvršenja jer nisu od odlučnog značaja za rješavanje u toj pravnoj stvari. Istaknuto je da je donoseći rješenje od 21. ožujka 2023. godine u cijelosti poštovao praksu Kantonalnog suda, koja se tiče prodaje imovine izvršenika na javnoj prodaji trećim osobama, odnosno namirenju tražitelja izvršenja u takvim slučajevima.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 I 010433 23 Gž 5 od 6. listopada 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su bez utjecaja apelantove tvrdnje da se tražitelj izvršenja ima smatrati namirenim za iznos utvrđene vrijednosti prodanih pokretnih stvari s obzirom na to da je o tome ranije pravomoćno odlučeno. Dalje je naveo da u postupku protuizvršenja funkciju izvršne isprave ima rješenje Općinskog suda od 12. ožujka 2007. godine, u smislu članka 56. stavak 1. ZIP-a.

12. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Smatra da su bili ispunjeni uvjeti da se tražitelj izvršenja smatra u cijelosti namirenim. U svezi s tim, ukazuje da su njegove pokretne stvari bile procijenjene na 18.800,00 KM, da je na javnoj dražbi bio prisutan punomoćnik tražitelja izvršenja i da nije imao primjedbe na kupnju pokretnih stvari. Poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP-3719/16 . Smatra da ga tražitelj izvršenja ne smije dovoditi u položaj da mu se oduzme cijela imovina jer su pokretne stvari prodane za mnogo manji iznos od procijenjenog. U dopuni apelacije od 22. svibnja 2025. godine apelant, u biti, ponavlja apelacijske navode.

13. U odgovoru na apelaciju broj AP-4513/23 Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je kupac odvjetnička pripravnica kod apelantovog punomoćnika koju je očito apelant angažirao da kupi njegove pokretne stvari. Dalje je naveo da ako itko u konkretnom postupku zlorabi prava koja mu pripadaju, onda je to apelant.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

15. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku protuizvršenja u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenljivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj načelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

16. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima Kantonalnog suda odlučivalo se o apelantovim žalbama u postupku protuizvršenja radi vraćanja iznosa koje je apelant dobio od tražitelja izvršenja u izvršnom postupku. Naime, izvršna isprava na temelju koje je tražitelj izvršenja isplatio apelantu sporni iznos je pravomoćno ukinuta, pa je Općinski sud rješenjem od 12. ožujka 2007. godine naložio apelantu da vrati precizirani iznos tražitelju izvršenja (vidi točku 4. odluke). Navedeno rješenje Općinskog suda ima funkciju izvršne isprave i njime su definirana i prava i obveze apelanta kao dužnika. Dakle, Ustavni sud ukazuje da u postupku protuizvršenja nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obveze“, već da su oni već bili utvrđeni navedenim rješenjem Općinskog suda kao izvršnom ispravom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2626/21 od 20. listopada 2021. godine, točka 11., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa su apelacije u tom dijelu ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na pravo na imovinu

17. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu zbog proizvoljne primjene prava, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

18. U svezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a kojom je propisan postupak naplate potraživanja tražitelja izvršenja nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2909/17 od 11. listopada 2017. godine, točka 33., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog prava. Naime, Ustavni sud smatra da provedbom zakona, u smislu da se tražitelj izvršenja smatra namirenim samo u visini kupoprodajne cijene pokretnih stvari koje su na javnoj dražbi prodate trećoj osobi, na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-3666/20 ukazao „da je u tumačenju odredbi kojima je propisano da se tražitelj izvršenja namiruje 'iz prodajne cijene' neophodno praviti razliku u slučaju kada je tražitelj izvršenja jedini kupac stvari i u slučaju kada je treća osoba kupila stvari koje se prodaju u izvršnom postupku. Naime, u prvom slučaju, kada je tražitelj izvršenja kupac stvari, on stječe stvar u svoje vlasništvo u visini procijenjene vrijednosti, dok u slučaju kada treća osoba kupuje tu stvar, tražitelj izvršenja, pod uvjetima propisnim ZIP-om, stječe samo iznos za koji je ta stvar prodana“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3666/20 od 8. lipnja 2022. godine, točka 42., dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu navedeno i okolnosti konkretnog slučaja, pogotovo činjenicu da su pokretne stvari prodane za 2.000,00 KM kupcu, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da je sud trebao utvrditi da je tražitelj izvršenja namiren u cijelosti iz kupoprodajne cijene pokretnih stvari. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-3719/16 jer u konkretnom postupku nema ničega što ukazuje da je tražitelj izvršenja zlouporabio prava koja mu pripadaju. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava na imovinu i da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ta odredba Europske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. listopada 2022. godine, točke 32. i 33., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

21. U pogledu dopune apelacije broj AP-4513/23 od 22. svibnja 2025. godine u kojoj apelant ponavlja apelacijske navode, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. S obzirom na to da je, prema apelacijskim navodima, rješenje Kantonalnog suda od 6. listopada 2023. godine apelantu uručeno 17. listopada 2023. godine, a dopuna apelacije broj AP-

4513/23 podnesena 22. svibnja 2025. godine, bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije broj AP-4513/23 podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) i člankom 22. stavak (3) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2046/20 od 16. studenog 2021. godine, točka 44., dostupna na www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je ta dopuna apelacije podnesena nepravovremeno te da ne može biti predmet razmatranja.

22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

23. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/22 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio