Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4588/22 (M. G.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4588/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4588/22, rješavajući apelaciju Mladena Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Gavrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025891 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Gavrić zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025891 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025891 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine. Uvodne napomene

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Općine Čelinac (u daljem tekstu: prvostepeni organ) od 16. februara 2009. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV kategorije sa 80% invaliditeta. Osporeni postupak

3. Rješenjem prvostepenog organa od 22. juna 2012. godine, u postupku prevođenja, ukinuto je rješenje od 16. februara 2009. godine, te je apelantu priznat status RVI V kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršenjem vojne dužnosti u kao pripadnik Oružanih snaga SFRJ – Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu.

4. Rješenjem Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 22. novembra 2019. godine, u ponovnom postupku, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 22. juna 2012. godine, te je, u postupku revizije, navedeno rješenje ukinuto i apelantu je utvrđeno svojstvo RVI VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu 18% od osnovice, počev od 1. decembra 2019. godine sve dok postoje zakonom propisani uslovi.

5. Presudom Okružnog suda od 15. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je osporeno rješenje Ministarstva doneseno u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda od 10. oktobra 2019. godine. Naime, sud je obrazložio da je Ministarstvo u cijelosti prihvatilo nalaze i mišljenja drugostepene ljekarske komisije od 9. februara i 19. aprila 2016. godine. Dalje je ukazao da je ljekarska komisija sačinila nalaze i mišljenja u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, a da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta izvršena u skladu sa odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Osim toga, istakao je da je i Vrhovni sud u presudi od 10. oktobra 2019. godine ukazao da su nalazi drugostepene komisije dovoljno jasni, potpuno obrazloženi i zasnovani na priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Sud je naveo da je Ministarstvo, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u osporenom rješenju ukazalo koju medicinsku dokumentaciju je apelant dostavio, a koja je bila predmetom ocjene drugostepene ljekarske komisije. Osim toga, istakao je da nije bilo razloga da Ministarstvo u ponovnom postupku ponovo zatraži mišljenje drugostepene ljekarske komisije, niti da komisija pregleda apelanta radi njegove procjene, odnosno procjene li je njegovo zdravstveno stanje pogoršano, kao ni da se ponovo izvrši vještačenje i utvrdi procenat vojnog invaliditeta. Naime, istakao je da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta iz člana 102. Zakona o pravima boraca, već o odlučivanju o apelantovoj žalbi protiv rješenja prvostepenog organa od 22. juna 2012. godine i postupku revizije prvostepenog rješenja. Sud je zaključio da nije bilo osnova, niti uslova za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta.

6. Presudom Vrhovnog suda od 28. septembra 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 15. marta 2021. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je bez uticaja apelantov navod da je nova medicinska dokumentaciju u ponovljenom postupku morala biti razmotrena i on pregledan. Naime, istakao je da Vrhovni sud u presudi od 10. oktobra 2019. godine nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja Ministarstva zasnovana na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 19. aprila 2016. godine. Pri tome, ukazao je da su u prethodnom postupku već ispitani razlozi zbog kojih je prvostepeno rješenje od 22. juna 2012. godine ukinuto, a samo nije bio pravilno utvrđen datum počeka ostvarivanja prava.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, ukazuje da osporena presuda ne zadovoljava standarde obrazložene odluke. Naročito ističe da je osporena presuda zasnovana samo na nalazu drugostepene ljekarske komisije, te da nije obrazloženo na kojoj medicinskoj dokumentaciji je nalaz zasnovan, niti na osnovu čega je utvrđeno da je pravilno sačinjen. Naime, apelant smatra da zaključak ljekarske komisije nije zasnovan na medicinskoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, odnosno da novi nalazi nisu ocijenjeni. Dalje tvrdi da je radi pravilnog utvrđenja relevantnih činjenica, drugostepeni upravni organ bio u obavezi obaviti vještačenje po vještaku oftamologu. Osim toga, apelant ukazuje da se postupak vodi više od 10 godina, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organ uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda slijedi da je na osnovu konačnog nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije zasnovanog na priloženoj medicinskoj dokumentaciji, a u skladu sa odredbama relevantnih propisa, donesena odluka o apelantovom svojstvu RVI i procentu vojnog invaliditeta. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi obrazložili zbog čega nisu osnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje da je trebalo cijeniti noviju medicinsku dokumentaciju, te obaviti vještačenje, kao i da su u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na sva pitanja koja su smatrali ključnim za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.

U odnosu na dužinu trajanja postupaka

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i oko 11 mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, prije podnošenja apelacije, podnio redovnom sudu pred kojim se vodio postupak, zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njegovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4588/22 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio