Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-701/22 (B. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pozitivna zaštita privatnog života
- Privatni život
- Krivični postupak
- Nasilje u porodici
- Istraga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-701/22
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-701/22, rješavajući apelaciju Biljane Stevanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. st. (1) i (8) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Biljane Stevanić.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001185 22 od 19. januara 2022. godine.
Na osnovu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana prijema ove odluke preduzme odgovarajuće mjere kako bi se u predmetu broj T15 0 KT 0032186 sprovela djelotvorna istraga apelantkinjinih navoda o počinjenom nasilju.
Nalaže se Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah po isteku roka iz prethodnog stava dispozitiva, a najkasnije u narednom roku od 15 dana od isteka tog roka, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o sprovođenju naloga iz stava 3. dispozitiva ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Stevanić podnesena protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001185 22 od 19. januara 2022. godine, Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Doboju broj T15 0 KT 0032186 21 od 15. novembra 2021. godine i Naredbe Okružnog javnog tužilaštva u Doboju broj T15 0 KT 0032186 21 od 6. septembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Biljana Stevanić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Irena Puzić-Obradović, advokat iz Doboja, podnijela je 22. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001185 22 od 19. januara 2022. godine, Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj T15 0 KT 0032186 21 od 15. novembra 2021. godine i Naredbe Okružnog tužilaštva broj T15 0 KT 0032186 21 od 6. septembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Republičkog tužilaštva i Okružnog tužilaštva zatraženo je 11. septembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore 18. i 27. septembra 2023. godine pa ih je Ustavni sud 28. septembra 2023. godine proslijedio apelantkinjinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinjin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
Uvodne napomene
3. Apelantkinja je 8. januara 2021. godine Okružnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu protiv svog bivšeg supruga G. S. zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa čl. 3. i 6. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Apelantkinja je u prijavi istakla da je sa G. S. bila u braku do 1. januara 2019. godine i da je tokom braka, 2018. godine, rođen M. S. Zatim je navela da joj je G. S. u više navrata, sve do 5. novembra 2020. godine, upućivao neprimjerene riječi, što je ona shvatila kao pritisak i prijetnju za svoj fizički i psihički integritet. Apelantkinja je uz krivičnu prijavu dostavila devet fotografija na kojima je bio natpis: „Biljana Babić, vrati pare što si dužna“ i potvrdu Policijske stanice Doboj od 10. novembra 2020. godine da se obraćala toj stanici 17. jula, 22. i 27. oktobra 2019. godine prijavama protiv svog tadašnjeg supruga S. G.
Osporene odluke
4. Okružno tužilaštvo je donijelo Naredbu broj T15 0 KT 0032186 21 od 6. septembra 2021. godine da se protiv osumnjičenog G. S. neće sprovoditi istraga zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici jer je zaključilo da je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo.
5. Okružno tužilaštvo je u obrazloženju naredbe navelo da je, nakon prijema apelantkinjine prijave, postupajući tužilac preduzeo mjere i radnje radi prikupljanja obavještenja o događaju iz prijave. Naime, na zahtjev Tužilaštva, Policijska uprava Doboj je saslušala apelantkinju, a prikupljeni su i podaci iz obdaništa u kojem boravi maloljetni M. S. te podaci iz Centra za socijalni rad u Doboju.
6. Navedeno je da je apelantkinja izjavila da je G. S. tokom braka i nakon razvoda maltretirao tako što je „prati, zatim presreće kada šeta sa djetetom u kolicima, da istog uzima iz kolica, odvede i vrati kada on smatra shodnim“. Zatim je navela da G. S., nakon što je M. S. upisala u obdanište, to nije odobravao i želio je da ga ispiše iz obdaništa te da je zbog toga uznemiravao osoblje obdaništa. Navela je i da ju je G. S. prijavljivao Okružnom tužilaštvu koje je donijelo naredbu o nesprovođenju istrage. Navela je i da G. S. „stalnim lijepljenjem poruka sa neistinitim sadržajem nju kompomituje jer ona nije nikome dužna nikakav novac. Istakla je da su njegovo konstantno uznemiravanje, proganjanje, uvrede i prijetnje kod nje izazvale strah od fizičkog napada, odnosno strah za fizički i psihički integritet kako nje tako i djeteta. Na kraju je napomenula da od početka decembra 2020. godine nema više problema sa bivšim suprugom“. Dalje je navedeno da iz akta obdaništa u kojem boravi M. S. proizlazi da osoblje tog obdaništa nije imalo „većih problema sa G. S., izuzev što je jednom prilikom donosio neke papire i tražio od zaposlene kuharice da nešto potpiše, što je ona odbila, te on, po njenim navodima, nije ispoljavao nikakvu agresiju, nego nervozu“. Osim toga, iz akta Centra za socijalni rad od 16. marta 2021. godine proizlazi da se apelantkinja tokom 2020. godine nekoliko puta obraćala tom centru „zbog navodnog psihičkog nasilja koje trpi od bivšeg supruga kao i njegove neadekvatne brige prema zajedničkom djetetu“. U tom aktu je navedeno da je tokom rada s apelantkinjom primijećeno njeno iznalaženje načina u borbi sa stresnim događajima koji su uzrokovani narušenim odnosom s bivšim suprugom. Istaknuto je da je osim „uznemirenosti novim događajima, kod apelantkinje u znatnoj mjeri smanjen strah od bivšeg supruga u odnosu na period kada se prvi put obratila Centru za socijalni rad“.
7. Tužilac je analizirao sve prikupljene dokaze i odlučio da u tom predmetu neće sprovoditi istragu jer je zaključio da iz prijave i pratećih spisa očigledno proizlazi da prijavljeni događaj nije krivično djelo. U vezi s tim, navedeno je da krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici čini onaj ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, fizički integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice. Dalje je navedeno da je u odnosu na period u kojem je, prema apelantkinjinim navodima, počinjeno to krivično djelo bilo potrebno ostvarenje posljedice u vidu povrede fizičkog ili psihičkog integriteta kod pasivnog subjekta. U vezi s tim, Okružno tužilaštvo je navelo da iz navoda prijave i sadržaja apelantkinjine izjave proizlazi da njen fizički integritet nije narušen jer joj njen bivši suprug nije nanio tjelesne povrede koje bi zahtijevale ljekarsku intervenciju. Dalje je ocijenjeno da ni apelantkinjin psihički integritet nije narušen, što je zaključeno na osnovu „detaljnog iščitavanja navoda prijave“. Konačno, Okružno tužilaštvo je ocijenilo da bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o nekom prekršaju koji je predviđen Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici.
8. Protiv te naredbe apelantkinja je glavnom okružnom javnom tužiocu Okružnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: glavni tužilac) podnijela pritužbu. U pritužbi je ukazala da, ukoliko nije počinjeno krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. KZRS, onda je počinjeno krivično djelo proganjanja iz člana 144. ili ugrožavanja bezbjednosti iz člana 150. KZRS. Apelantkinja je ukazala na potrebu hitnog postupanja u skladu s Istanbulskom konvencijom, zatim na potrebu otvaranja istrage i njenog neuropsihijatrijskog vještačenja. Glavni tužilac je Rješenjem broj T15 0 KT 0032186 21 od 15. novembra 2021. godine odbio apelantkinjinu pritužbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz navoda prijave, kao i sadržaja apelantkinjine izjave proizlazi da joj bivši suprug nije nanosio tjelesne povrede. Takođe, i prema stavu glavnog tužioca, apelantkinjin psihički integritet nije narušen, „što se očituje detaljnim iščitavanjem navoda prijave“. Konačno, ukazano je da iz prijave i apelantkinjine izjave ne proizlazi ozbiljna prijetnja u smislu krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti, niti ima elemenata krivičnog djela proganjanja.
9. Protiv rješenja glavnog tužioca apelantkinja je podnijela prigovor. U prigovoru je, između ostalog, ukazala da se ugroženost njenog psihičkog zdravlja, kao i eventualne posljedice moralo utvrđivati pribavljanjem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, u smislu člana „174. stav 2.“ Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
10. Rješenjem Republičkog tužilaštva broj T12 0 KTPR 0001185 22 od 19. januara 2022. godine odbijen je apelantkinjin prigovor. Republičko tužilaštvo je navelo da je pribavilo spis Okružnog tužilaštva i izvršilo uvid u prikupljena obavještenja i akte nadležnih ustanova, te nakon ocjene cjelokupne dokazne građe utvrdilo da apelantkinjin prigovor nije osnovan. Istaknuto je da je nesporno da je između G. S. i apelantkinje postojala bračna zajednica i da su između njih nastali problemi nakon razvoda braka. Fokus njihovog neslaganja i suprotnih navoda je bila briga o njihovom maloljetnom djetetu. Republičko tužilaštvo je zaključilo da su postupajući, a potom i glavni tužilac donijeli pravilne i zakonite odluke zaključivši da prijavljeno djelo nije krivično djelo iz člana 190. stav 1. KZRS jer se u radnjama G. S. nisu stekla obilježja bića tog krivičnog djela. Takođe iz prijave odnosno iskaza oštećene ne proizlazi ni ozbiljna prijetnja u smislu postojanja krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti, niti obilježja krivičnog djela proganjanja. Istaknuto je da je pravilan zaključak postupajućeg tužioca da bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o prekršaju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da osporene odluke nisu pravilne i zakonite. Ističe da je u konkretnom slučaju izostalo potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja na osnovu krivične prijave koju je podnijela protiv G. S. Apelantkinja posebno smatra da je pogrešan zaključak Tužilaštva da u radnjama G. S. ne postoje elementi krivičnog djela nasilja u porodici jer nisu nastupile posljedice u vidu povrede apelantkinjinog fizičkog ili psihičkog integriteta. Apelantkinja ukazuje da takav zaključak nije pravilan jer povrede psihičkog integriteta „ne moraju biti trajne i očigledno vidljive“. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da je te povrede, kao i eventualne ostale posljedice mogao utvrditi samo vještak neuropsihijatar u slučaju da je istraga otvorena i da je saslušan vještak. U prilog tome apelantkinja je citirala odredbe čl. 33, 34. i 49. Istanbulske konvencije, koje su, prema njenom mišljenju, u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene. Apelantkinja, takođe, ističe da je od momenta podnošenja prijave do donošenja naredbe o nesprovođenju istrage prošlo osam mjeseci, čime su prekršene odredbe Konvencije koje se odnose na hitno postupanje u predmetima nasilja u porodici.
b) Odgovori na apelaciju
12. Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo su odgovorili da su osporavane odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom. Istakli su da nisu prekršena apelantkinjina prava na koja je ukazala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
13. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21, 89/21, www.ohr.int – Odluka visokog predstavnika broj 12/23, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 73/23 i „Službeni glasnik BiH“ broj 9/24
– odluka USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici
Član 190. st. (1) i (6) (1) Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (6) Članom porodice ili porodične zajednice, u smislu ovog krivičnog djela, smatraju se supružnici ili bivši supružnici […].
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Član 17. stav (1) (1) Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Prava i dužnosti tužioca
Član 43. (1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela. (2) Tužilac ima pravo i dužnost da:
a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […], (3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
Određivanje vještačenja
Član 160.
Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. […].
Podnošenje prijave
Član 223. stav (1) (1) Prijava se podnosi tužiocu, pisano ili usmeno.
Naredba o sprovođenju istrage
Član 224. st.(1), (4) i (5) (1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo. (4) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. (5) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana glavnom okružnom tužiocu.
15. Odluka o ratifikaciji Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (ETS 210) sačinjena u Istanbulu, 11. maja 2011. godine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj 19/13 od 10. oktobra 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. - Ciljevi Konvencije
1. Ciljevi ove konvencije su:a. zaštita žena od svih vidova nasilja i sprečavanje, procesuiranje i eliminisanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici; […].
Član 3. – Definicije
U svrhu ove konvencije:a. "nasilje nad ženama" označava kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i predstavlja sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode do, odnosno mogu da dovedu do fizičke, seksualne, psihičke odnosno ekonomske povrede odnosno patnje za žene, obuhvatajući i prijetnje takvim djelima, prinudu odnosno arbitrarno lišavanje slobode, bilo u javnosti ili u privatnom životu;b. "nasilje u porodici" označava svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog odnosno ekonomskog nasilja u porodici ili domaćinstvu odnosno između bivših odnosno sadašnjih supružnika odnosno partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom; […],
Član 49. - Opšte obaveze
1. Članice će preduzeti potrebne zakonodavne odnosno druge mjere kako bi obezbijedile da se istrage i sudski postupci za sve vidove nasilja obuhvaćene Konvencijom sprovode bez neopravdanog odgađanja i pritom uzimaju u obzir prava žrtve tokom svih faza krivičnog procesa. VI.Dopustivost i meritum
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
17. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
18. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje da li apelantkinja u konkretnom slučaju uživa zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak pred Okružnim tužilaštvom te potom i Republičkim tužilaštvom odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojem se apelantkinja pojavljuje u ulozi podnosioca prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo se takvo lice može smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na pravo na privatni život
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u tom dijelu ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3950/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni život
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
23. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
24. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije jer nadležno tužilaštvo nije preduzelo adekvatne radnje kojim bi ispitalo njene navode o učinjenom porodičnom nasilju.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je bitan cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih radnji javnih vlasti, ali uz to mogu postojati i pozitivne obaveze kao sastavni dio djelotvornog „poštovanja“ privatnog i porodičnog života i te obaveze mogu značiti donošenje mjera u sferi odnosa pojedinaca međusobno (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Sandra Janković protiv Hrvatske, presuda od 9. marta 2009. godine, predstavka broj 38478/05, tačka 44. s daljnjim referencama).
26. Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u svojoj praksi presudio, u raznim kontekstima, da pojam „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije uključuje fizički i psihički integritet lica (vidi Evropski sud, A i B protiv Hrvatske, presuda od 20. juna 2019. godine, predstavka broj 7144/15, tač. 106–109). Sud je utvrdio da pozitivne obaveze države, u nekim slučajevima na osnovu čl. 2. ili 3. Evropske konvencije, a u drugim slučajevima na osnovu člana 8. zasebno ili u vezi sa članom 3, uključuju: (a) obavezu da u praksi uspostave i primjenjuju odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja privatnih lica; (b) obavezu preduzimanja razumnih mjera kako bi se izbjegla stvarna i neposredna opasnost od ponovljenog nasilja za koje su vlasti znale ili su morale znati, te (c) obavezu sprovođenja djelotvorne istrage o činovima nasilja (vidi Evropski sud, X i drugi protiv Bugarske [VV], presuda od 2. februara 2021. godine, predstavka broj 22457/16, tačka 178, i Kurt protiv Austrije [VV], presuda od 15. juna 2021, predstavka broj 62903/15, tačka 164).
27. Evropski sud je u brojnim prilikama naglasio i da države imaju pozitivnu obavezu da uspostave i djelotvorno primjenjuju sistem kažnjavanja svih oblika nasilja u porodici i da obezbijede dostatne zaštitne mjere za žrtve (vidi Evropski sud, Balkan protiv Rumunije, presuda od 23. maja 2017. godine, predstavka broj 49645/09, tačka 57). U mjerodavnim međunarodnim materijalima postoji konsenzus da su sveobuhvatne pravne i druge mjere nužne kako bi se žrtvama nasilja u porodici pružila djelotvorna zaštita i garancija (idem, Kurt protiv Austrije [VV], tačka 161. s daljnjim referencama).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je zbog okolnosti ovog predmeta, posebno zbog navoda o povredi apelantkinjinog psihičkog zdravlja, kao i njene ranjivosti kao navodne žrtve nasilja u porodici, njen predmet obuhvaćen pojmom privatnog života zaštićenog na osnovu člana 8. Evropske konvencije (idem, A i B protiv Hrvatske, tačka 106). Ustavni sud će stoga ispitati da li su nadležna tužilaštva prilikom odlučivanja o apelantkinjinoj prijavi prekršila svoju pozitivnu obavezu da sprovedu djelotvornu istragu o počinjenom nasilju, a ta obaveza proizlazi iz člana 8. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 191. stav (1) KZRS propisano krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (vidi relevantne propise). Tim članom je propisano da se radnjama koje preduzima izvršilac tog krivičnog djela ugrožava spokojstvo, fizički integritet ili duševno zdravlje člana njegove porodice. Budući da je stavom (6) člana 191. propisano da se članom porodice u smislu tog krivičnog djela smatraju i bivši supružnici, proizlazi da se, u tom smislu, apelantkinja smatra članom porodice. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je članom 223. stav (1) ZKPRS propisano da se prijava podnosi tužiocu, a članom 43. tog zakona da tužilac ima pravo i dužnost da odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage. Ustavni sud, stoga, smatra da je apelantkinja imala na raspolaganju pravni okvir da „prigovori“ nasilju u porodici i da zatraži zaštitu od vlasti.
30. Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je nadležno tužilaštvo prilikom postupanja po apelantkinjinoj prijavi ispoštovalo relevantna procesna pravila i da li su radnje koje su preduzete u tom predmetu bile manjkave do te mjere da to predstavlja povredu pozitivnih obaveza iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Okružno tužilaštvo, u smislu člana 43. ZKPRS, imalo obavezu da preduzme sve potrebne mjere na osnovu kojih bi se apelantkinjini navodi o počinjenom nasilju nad njom ispitali. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružno tužilaštvo preduzelo tri radnje (vidi tačku 5. ove odluke) i na osnovu tih dokaza zaključilo da neće sprovoditi istragu zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici jer je „iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo“ (vidi tačku 4. ove odluke). Naime, Okružno tužilaštvo je ukazalo da je za postojanje tog krivičnog djela bilo potrebno ostvarenje posljedice u vidu povrede fizičkog ili psihičkog integriteta kod pasivnog subjekta, odnosno apelantkinje. Ustavni sud primjećuje da je Okružno tužilaštvo ocijenilo da u konkretnom slučaju nema krivičnog djela jer iz navoda prijave i sadržaja apelantkinjine izjave proizlazi da njen fizički integritet nije narušen. Takođe, Okružno tužilaštvo je na osnovu „detaljnog iščitavanja navoda prijave“ ocijenilo da ni apelantkinjin psihički integritet nije narušen (vidi tač. 7. i 8. ove odluke). Dakle, za provjeru apelantkinjinih navoda o povredi psihičkog integriteta Okružno tužilaštvo nije sprovelo bilo kakav dokaz, mada se radi o veoma važnoj činjenici imajući u vidu sadržaj prijavljenog krivičnog djela. U konkretnom slučaju, proizlazi da je Okružno tužilaštvo očito smatralo da se na osnovu prijave može izvesti zaključak o toj veoma bitnoj činjenici. Dakle, Okružno tužilaštvo nije ništa preduzelo kako bi precizno provjerilo apelantkinjine navode o povredi njenog psihičkog integriteta, a potom zavisno od rezultata te provjere eventualno saslušalo (u svojstvu svjedoka) ili ispitalo (u svojstvu osumnjičenog) G. S. o apelantkinjinim navodima o počinjenom nasilju i eventualno sprovede druge dokaze. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Tužilaštvo imalo mogućnost da radi provjere apelantkinjinih navoda naredi sprovođenje vještačenja apelantkinjinog psihičkog stanja jer se radi o činjenici za čije je utvrđivanje potrebno stručno znanje. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 160. ZKPRS propisano da se vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Pri tome, Ustavni sud naglašava da pravo stranaka u postupku na predlaganje dokaza nije apsolutno pravo i ne znači da je tužilaštvo obavezno prihvatiti svaki prijedlog za izvođenje dokaza. Međutim, u konkretnom slučaju se radilo o zaista važnoj činjenici od čijeg utvrđenja zavisi i daljnji tok postupka te eventualna potreba za daljnjim preduzimanjem istražnih radnji. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo neophodno da se dodatno sprovedu dokazi kojim bi se izvršila provjera apelantkinjinih navoda o povredi njenog psihičkog integriteta, naročito zato što je apelantkinja tvrdila da je ta povreda posljedica krivičnog djela koje je počinio G. S.
31. Ustavni sud zapaža i da je apelantkinja tokom postupka (vidi tač. 8. i 9. ove odluke) ukazivala na potrebu sprovođenja vještačenja. Međutim, Ustavni sud ne može zaključiti da su tom pitanju glavni tužilac i Republičko tužilaštvo posvetili dužnu pažnju, niti su obrazložili zašto te apelantkinjine navode nisu razmotrili ili zašto su ih smatrali nebitnim (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka upućuju na zaključak da su nadležna tužilaštva ispitivanje navoda iz apelantkinjine prijave sproveli na neadekvatan način jer su propustili da razmotre sve relevantne faktore bitne za odlučenje i o tome daju relevantne i dovoljne razloge. Pri tome u odgovorima na apelaciju nisu iznijeli valjane argumente kojima bi to nepostupanje opravdali.
32. Konačno, Ustavni sud ukazuje da su nadležni organi prilikom odlučivanja dužni da poštuju obaveze iz Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, a te obaveze je navedena konvencija postavila državama ugovornicama u pogledu svih postupaka u kojima se odlučuje o pravima žrtve tokom svih stadijuma krivičnog postupka.
33. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da Okružno tužilaštvo nije sprovelo djelotvornu istragu apelantkinjinih navoda o počinjenom nasilju, čime je propustilo da ispuni svoju pozitivnu obavezu zaštite apelantkinjinog privatnog života. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantkinjino pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što su javne vlasti propustile da ispune svoju pozitivnu obavezu zaštite apelantkinjinog privatnog života jer nisu sprovele djelotvornu istragu apelantkinjinih navoda o počinjenom nasilju.
35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (8) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman