Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/22 (RM-LH d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1405/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1405/22, rješavajući apelaciju RM-LH d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RM-LH d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 178912 21 Rsž od 4. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RM-LH d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Advokatsko društvo „Babić & Co“ d.o.o. Zenica, podnio je 8. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 178912 21 Rsž od 4. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 178912 19 Rs od 24. septembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 178912 19 Rs od 24. septembra 2021. godine apelant je, između ostalog, obavezan da tužitelju M. Z. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade za terenski dodatak za periode detaljnije navedene u izreci presude isplati iznos od 3.157,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da mu nadoknadi troškove postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužiteljev zahtjev je odbijen.Općinski sud je obrazložio da između stranaka nije sporno da je tužitelj bio apelantov zaposlenik, da je u periodu od 13. januara do 30. septembra 2019. godine upućen na rad u SR Njemačku i da je u tom periodu apelant obračunavao i isplaćivao mjesečne plaće za tužitelja. U vezi sa spornim pitanjem da li je apelant bio obavezan da tužitelju isplati razliku terenskog dodatka, Općinski sud je naveo da je u članu 3. Ugovora o radu zaposlenika u inozemstvu od 17. decembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o radu) dogovoreno da se tužitelju za vrijeme rada u inozemstvu obračunava i dodatak za vanjsku službu u iznosu od 24 eura po danu, koji će apelant kao poslodavac isplatiti zaposleniku u njemačkoj valuti. Zatim je naveo da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da je tužitelj u Njemačkoj boravio 179 dana i da mu apelant za taj period nije isplatio iznos od 1.614,10 eura, odnosno iznos od 3.157,10 KM, koji tužitelj potražuje. U vezi s apelantovim navodima da su od terenskog dodatka u iznosu od 24 eura plaćeni smještaj i ishrana, Općinski sud je naveo da je u članu 2. Ugovora o radu ugovoreno da će poslodavac zaposleniku organizirati boravak i prijevozno sredstvo do gradilišta, ali da apelant tokom postupka nije dostavio niti jedan materijalni dokaz da je snosio troškove tužiteljevog smještaja i prijevoza i koji bi to iznos eventualno bio, zbog čega sud u tom dijelu nije poklonio vjeru iskazu apelantovog zakonskog zastupnika. Na osnovu toga, sud je naveo da je usvojio dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu terenskog dodatka.Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 178912 21 Rsž od 4. marta 2022. godine žalbe tužitelja i apelanta su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, naročito finansijskog vještačenja, pravilno utvrdio apelantov dug prema tužitelju po osnovu manje plaćene naknade za terenski dodatak. Također, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da mu na ime razlike naknade za terenski dodatak (dodatak za vanjsku službu) isplati određeni iznos. Takvu svoju odluku je, kako je navedeno, prvostepeni sud donio na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na osnovu pravilnog tumačenja odredbi člana 2. Ugovora o radu, pri čemu je naveo jasne, logične i uvjerljive razloge, koje prihvata i taj sud.

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su osporene odluke suprotne odlukama Ustavnog suda br. AP-3758/15 i AP-3759/15 od 3. februara 2016. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) i da je zbog toga prekršeno njegovo pravo na pravnu sigurnost. Dalje, apelant navodi da s tužiteljem nije dogovorio isplatu terenskog dodatka i da redovni sudovi naknadu za terenski dodatak poistovjećuju s pojmom dodatka za vanjsku službu, što su dvije odvojene naknade koje isključuju jedna drugu. Tvrdi da je to isticao tokom postupka i u žalbi, ali da redovni sudovi nisu naveli obrazloženje tih navoda. Osim toga, apelant navodi da je u članu 55. „Kolektivnog ugovora“ propisano da se svaki drugi oblik dnevnice (dodatka) međusobno isključuje od terenskog dodatka i da je zbog toga nemoguće dosuditi obje novčane naknade. Na osnovu toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu mogli tužitelju dosuditi naknadu za terenski dodatak a da prije toga nisu razjasnili od čega se ta naknada sastoji. Prema apelantovom mišljenju, ako su plaćeni troškovi ishrane i smještaja, došlo je do dupliranja naknade za rad van mjesta prebivališta, što je suprotno svrsi te naknade koja se propisuje isključivo zbog povećanja troškova života, što proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj AP-4303/14 od 26. oktobra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

6. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka naveli relevantne i dovoljne razloge na osnovu kojih su apelanta obavezali da tužitelju isplati razliku naknade za terenski dodatak. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da se naknada za terenski dodatak ne može poistovjetiti s pojmom dodatka za vanjsku službu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tumačeći cilj i svrhu odredbe člana 3. Ugovora o radu kojom je propisana naknada za vanjsku službu imali pravni osnov da dodatak za vanjsku službu tretiraju kao naknadu za terenski dodatak. Kada je riječ o apelantovim navodima kojima se poziva na odredbu člana 55. Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zapaža da ni iz stanja u spisu niti iz sadržaja apelacije ne proizlazi na odredbe kojeg kolektivnog ugovora se apelant poziva, te stoga nije moguće utvrditi eventualnu primjenjivost odredbe tog člana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da apelant tokom postupka nije dokazao da je za tužitelja snosio troškove smještaja i prijevoza i u kojem iznosu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ništa ne upućuje da bi se u ovom predmetu mogli primijeniti zaključci Ustavnog suda iz predmeta br. AP-3758/15, AP-3759/15 i AP-4303/14 na koje se apelant pozvao, a u kojim se Ustavni sud, u okolnostima tih predmeta, bavio pitanjem prava zaposlenika na isplatu terenskog dodatka. Naposljetku, u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da apelant uz apelaciju nije dostavio zapisnike pred prvostepenim sudom ili žalbu drugostepenom sudu, iz kojih bi se moglo utvrditi koje argumente je isticao tokom postupka, a koje su redovni sudovi navodno propustili cijeniti i obrazložiti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/22 (RM-LH d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio