Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-972/22 (P. H.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nasilje u porodici
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-972/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-972/22, rješavajući apelaciju Predraga Husejinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Husejinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 175352 21 Kž od 21. decembra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Husejinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa advokat Emir Burak iz Travnika, podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 175352 21 Kž od 21. decembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 175352 20 K od 7. juna 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 175352 20 K od 7. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je proglašen krivim da je na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav (4) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Presudom su maloljetni B. H. i P. H. (koje je zastupao zakonski zastupnik) upućeni da svoj eventualni imovinskopravni zahtjev ostvare u parničnom postupku.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. Naime, Općinski sud istakao da je ključni svjedok apelantova bivša supruga B. M. U odnosu na nju Općinski sud je izmijenio optužnicu smatrajući da ona nije (kako je to navela optužba) oštećena u smislu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, već da su oštećeni njihovo dvoje djece – maloljetni P. H. i B. H. Zbog toga nisu prihvaćeni prijedlozi odbrane da se provede vještačenje na okolnost povreda koje je pretrpjela apelantova bivša supruga. Takav dokazni prijedlog je ocijenjen kao suvišan i nepotreban budući da su se u postupku utvrđivale činjenice da su oštećeni njihova maloljetna djeca i da su oni žrtve apelantovog nasilnog ponašanja. Dalje je navedeno da je sud poklonio vjeru iskazu svjedokinje B. M. i ocijenio ga vjerodostojnim jer je ona opisala kako se desio cijeli kritični događaj ujedno opisavši detaljno i apelantovo ponašanje. Pri tome je navedeno da iskaz navedene svjedokinje ne predstavlja jedini i isključivi dokaz na kojem je zasnovana prvostepena presuda. Općinski sud je istakao da je iskaz svjedokinje B. M. nadopunjen iskazima ostalih svjedoka optužbe – policijskih službenika, koji nisu bili neposredni očevici događaja, ali su ukazivali na one okolnosti koje su njima poznate i na taj način su u određenom dijelu potvrdili iskaz te svjedokinje. Osim toga, navedeno je da je njeno svjedočenje potvrđeno i iskazom psihologinje R. J. K. koja je zaposlena u Centru za mentalno zdravlje i koja je sačinila psihološku obradu maloljetnog P. H. Također je navedeno da je kazivanje svjedokinje B. M. potvrdio i ljekar Ž. M. koji je zaposlen u bolnici i koji je istog dana kada se dogodio kritični događaj pregledao navedenu svjedokinju, konstatirao povrede i sačinio specijalistički nalaz o njenom zdravstvenom stanju. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da je kritičnog dana apelant nasiljem nad svojom bivšom suprugom ugrozio mir i psihičko zdravlje njihove maloljetne djece na način da je jedno od njih dvoje iz straha pobjeglo i čulo razgovor i galamu te apelantove prijetnje da će ubiti svjedokinju B. M., dok je drugo maloljetno dijete sve vrijeme bilo uz majku i čuvalo je za nogu. Općinski sud je zaključio da je takvo apelantovo ponašanje moglo ostaviti trajne posljedice na njihov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, kao i na njihov mir i psihičko zdravlje.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 175352 21 Kž od 21. decembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude. Žalba tužilaštva je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant za krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Presudom je odlučeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je Općinski sud u prvostepenoj presudi dao dovoljno obrazloženje o tome zbog čega nije prihvatio prijedlog odbrane da se provede vještačenje svjedokinje B. M. U vezi s tim je navedeno da težina povrede navedene svjedokinje nije bila odlučna činjenica u ovom predmetu, zbog čega je taj prijedlog apelantove odbrane opravdano odbijen. Zatim je navedeno da će Kantonalni sud i u odnosu na svjedokinju B. M. upotrebljavati termin oštećena jer je i ona trebalo da ima taj status, kako je to navedeno u optužnici, s obzirom na to da se radi o apelantovoj bivšoj supruzi. Sama činjenica da je njihov brak razveden, kako je to navedeno, ne isključuje bivšu suprugu kao oštećenu krivičnim djelom. Dalje je navedeno da nije bilo nijednog razloga da se ne pokloni vjera iskazu oštećene B. M., pogotovo zato što je njen iskaz potvrđen i drugim izvedenim dokazima koje odbrana u cijelosti zanemaruje. Kantonalni sud je istakao da kada se iskazi saslušanih svjedoka dovedu u vezu s materijalnim dokazima, može se zaista nesporno zaključiti da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret. Također je navedeno da je neosnovan i paušalan apelantov žalbeni prigovor da je iskaz psihologinje R. J. K. nedosljedan i nelogičan. Kantonalni sud je istakao da je psihologinja obavila razgovor i s maloljetnim P. H., te je svoju procjenu dala ne samo na osnovu njihovih iskaza već i na osnovu svog zapažanja, stručnog znanja i iskustva.
5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili status oštećene B. M. u postupku. U vezi s tim, navodi da se njegova bivša supruga B. M. ne može smatrati oštećenom u smislu krivičnog djela nasilja u porodici jer je njihov brak razveden prije preduzimanja inkriminiranih radnji. Također navodi da u postupku nisu provedena vještačenja na okolnost utvrđivanja narušavanja zdravlja oštećene B. M. i utvrđivanja jesu li maloljetni oštećeni H. P. i H. B. žrtve porodičnog nasilja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud primjećuje da je osporenom drugostepenom presudom apelantu nesporno stavljena veća količina inkriminiranih radnji od onih sadržanih u osporenoj prvostepenoj presudi. To je posljedica načina na koji je Kantonalni sud okvalificirao status apelantove bivše supruge B. M. koja je u prvostepenom postupku imala isključivo status svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela nasilja u porodici iz člana 222. stav (4) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. Navedeno krivično djelo podrazumijeva nasilje, drsko ili bezobzirno ponašanje ugrožavanjem mira, tjelesne cjelovitosti ili psihičkog zdravlja svoje porodice (uključujući i dijete ili maloljetnika). S druge strane, Ustavni sud napominje da je članom 2. tačka (23) KZFBiH propisano, između ostalog, da se članom porodice smatra ne samo bračni nego i bivši bračni drug, na šta je ukazano u osporenoj drugostepenoj presudi. Stoga Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda da apelantova bivša supruga B. M. ima status oštećene u smislu navedenog krivičnog djela, kako je to prvobitno i predloženo u optužnom aktu. Posljedično tome, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je apelanta oglasio krivim ne samo za radnje koje je počinio prema svojoj djeci, kako je to utvrđeno osporenom prvostepenom presudom, već i za radnje koje počinio prema oštećenoj B. M. kao bivšoj supruzi.
12. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi posebno jasno obrazložili zašto je u okolnostima konkretnog predmeta ocijenjen kao vjerodostojan iskaz oštećene B. M. koji je potkrijepljen i ostalim izvedenim subjektivnim i materijalnim dokazima. Također je jasno obrazloženo zašto je ocijenjen kao dosljedan i logičan iskaz psihologinje R. J. K. koja je psihološki obradila maloljetnog P. H. Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati kako oštećenu B. M. tako i ostale svjedoke, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Stoga Ustavni sud smatra da su u procesnopravnom smislu u osporenim odlukama raspravljena sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te da su o tome dati razlozi koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Osim toga, u odnosu na odbijanje izvođenja pojedinih dokaznih prijedloga, uključujući i vještačenje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi Evropski sud, Yakhymovych protiv Ukrajine, presuda od 16. decembra 2021. godine, broj predstavke 23476/15, tačka 28). Također, Ustavni sud podsjeća i da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zato što je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili da izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju (vidi Evropski sud, Hodžić protiv Hrvatske, presuda od 4. aprila 2019. godine, predstavka broj 28932/14, tačka 61. s daljnjim referencama). Stoga Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka, sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman