Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3284/22 („Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u imovinu
  • Zastara
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3284/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3284/22, rješavajući apelaciju „Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

„Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012746 21 U 2 od 28. juna 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012746 21 U 2 od 28. juna 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Damir Katica i Amin Hasović, iz Sarajeva, podnio je 22. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012746 21 U 2 od 28. juna 2022. godine.

2. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni porezni ured Zenica, Odsjek za inspekcijski nadzor (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) je rješenjem o dodatno utvrđenim obavezama od 21. oktobra 2015. godine, donesenom u ponovljenom postupku, apelantu utvrdila dodatne poreske obaveze za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, pojedinačno i po vrsti preciznije navedenim u izreci rješenja, u ukupnom iznosu od 384.533,06 KM.

3. U obrazloženju rješenja, Porezna uprava je navela da su inspektori Porezne uprave kod apelanta proveli postupak kontrole pravilnosti obračuna, prijavljivanja i plaćanja poreza i doprinosa iz plata. U vezi s tim, navela je da su utvrdili da je apelant 30. decembra 2007., 30. juna 2008. i 31. decembra 2009. godine, za period od 1998-2003. godine, izvršio storniranje, odnosno otpis obaveza koje je imao prema zaposlenim (doprinosi za zdravstveno osiguranje i doprinosi za nezaposlenost) u iznosima preciznije navedenim u rješenju. Ukazala je da je apelant navedene obaveze stornirao, odnosno otpisao kao zastarjele. Dalje je ukazala da u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o doprinosima u obavezne doprinose, između ostalih, spadaju doprinosi za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. Takođe je navela da postupkom isknjižavanja obračunatih obaveza za neto plate, za poslodavca, kao obveznika iz člana 11. Zakona o doprinosima, ne može nestati obaveza obračuna, prijave i uplate obaveznih doprinosa. Takođe je obrazložila da se trajnim odustankom od isplate plata za rad zaposlenih ne može ukinuti zakonom propisana obaveza uplate obaveznih doprinosa. Imajući u vidu navedeno, zaključila je da su inspektori apelantu navedene obaveze utvrdili u skladu sa Zakonom o doprinosima i Zakonom o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi), sve na način preciznije naveden u rješenju.

4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 4. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Međutim, presudom Kantonalnog suda od 6. oktobra 2021. godine apelantova tužba je uvažena, rješenje Ministarstva je poništeno i predmet je vraćen na ponovno rješavanje.

5. Rješenjem Ministarstva od 1. novembra 2021. godine, donesenom u ponovnom postupku, obijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Ministarstvo je navelo da je odredbom člana 73. Zakona o poreznoj upravi, između ostalog, propisano da porez zastarijeva za pet godina nakon što je porezna prijava za taj porez podnesena. Takođe je ukazalo da je članom 74. a, stav (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine propisano, između ostalog, da se zastarijevanje prava na razrez i naplatu poreza prekida svakom službenom radnjom nadležnog poreskog organa koja je preduzeta u cilju razreza i naplate poreza. Imajući u vidu navedeno, te činjenice da je apelant otpis obaveznih doprinosa izvršio 30. decembra 2007., te u 2008. i 2009. godini, a da je prvi inspekcijski nadzor započet 27. decembra 2012. godine, zaključilo je da obaveze nisu zastarjele. Pri tome je ukazala da, imajući u vidu da je apelant plate obračunao, odnosno da je u njegovom knjigovodstvu stvorena obaveza po osnovu plata, to znači da je apelant bio u obavezi uplatiti i pripadajuće doprinose po osnovu obračunatih plata.

6. Presudom Kantonalnog suda apelantova tužba je odbijena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja odredbe člana 11. Zakona o doprinosima, u vezi sa odredbom člana 27. stav (3) Zakona o poreznoj upravi proizilazi da se porezna obaveza smatra dospjelom na dan isplate plate, jer se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan isplate plate. S obzirom da apelant svojim zaposlenim nije isplaćivao plate za period od 1998. do 2003. godine, obaveza plaćanja navedenih obaveznih doprinosa nije bila dospjela do 30. decembra 2007. godine (kada je apelant prvi put izvršio storniranje obaveza po osnovu plata). Dakle, ukazao je da je tim radnjama otpisa apelant otpisao i mogućnost da dođe i do isplate tih obaveza. Međutim, postupkom isknjižavanja obaveza za neto plate, za apelanta, kao obveznika iz člana 11. Zakona o doprinosima nije mogla nestati obaveza obračuna, prijave i uplate obaveznih doprinosa. U vezi s tim, ukazao je da je otpis navedenih obaveznih doprinosa regulisana odredbama Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje. Prema tom zakonu, to je u nadležnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Zavod) koji zaključuje sporazum sa dužnikom i cijeni osnovanost primjene odredbi čl. 87. i 88. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Navedenim odredbama propisan je način kontrole, obračuna obaveznih doprinosa i rokovi zastare. Međutim, ukazao je da apelant nema dokaze da je u vezi dugovanja doprinosa postupio u skladu sa odredbama Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje. Pri tome je ukazao da obavezni doprinosi koji su propisani Zakonom o doprinosima predstavljaju javni prihod, iz kojih zaposlenik ostvaruje svoja osnovna prava na liječenje i pravo na naknadu u slučajevima nezaposlenosti. Imajući u vidu navedeno, zaključio je da se trajnim odustankom od isplate plata za rad zaposlenima ne može ukinuti zakonom propisana obaveza uplate obaveznih doprinosa.

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno da je u obavezi da plati doprinose na plate koje njegovim zaposlenicima nisu isplaćene, jer su obračunate plate, shodno važećim propisima isknjižene iz apelantove računovodstvene evidencije. Takođe smatra da su utvrđene obaveze zastarjele jer se obračunate obaveze odnose na period od 1998. do 2003. godine, tj. od prije 19 godina, te je u konkretnom slučaju protekao rok od pet godina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6 Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., stav 38; Steininger protiv Austrije, 2012., stavovi 34 - 37; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama zakonskih propisa (vidi činjenični dio ove odluke). Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije.

12. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure naplate obaveznih doprinosa, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelant obavezan da plati utvrđenu obavezu. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u njegovo pravo na imovinu. Stoga su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3284/22 („Velepromet-DC“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio