Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4049/22 (M.K.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mobing
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4049/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP 4049/22, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a), te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 100203 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 26. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 100203 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, odlukom broj AP 121/21 od 7. aprila 2021. godine, odbacio apelaciju broj AP 739/21 koja je bila obuhvaćena tom odlukom i koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom.

3. Tužiteljica je 26. marta 2018. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod „Vode Srpske“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) za obavljanje poslova i radnih zadataka na radnom mjestu pomoćnik direktora Sektora za ekonomsko-finansijske poslove. Tužiteljica je u tužbi tvrdila da su joj apelant, kao direktor, te drugotuženi (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi), od momenta zaposlenja do 21. marta 2019. godine kontinuirano onemogućavali da obavlja svoje radne zadatke shodno ugovoru o radu i statutu drugotuženog. U vezi s tim, tužiteljica je u tužbi navela da su joj tuženi u relevantnom periodu onemogućili da koristi računar; da ima pristup dokumentaciji za izvršavanje radnih zadataka; da prima poštu; komunicira sa nadležnim ministarstvom; koristi godišnji odmor. Tužiteljica je tvrdila da su je tuženi ignorisali, uključujući i njene pismene zahtjeve; da su njene radne zadatke raspoređivali drugim radnicima; da su je uznemiravali, degradirali, ponižavali itd. Zbog pretrpljenih duševnih bolova tužiteljica je tražila naknadu nematerijalne štete.

4. Stavom I izreke Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 100203 18 Rs od 8. novembra 2019. godine utvrđeno je da su tuženi radnjama pobliže preciziranim u izreci presude tužiteljici povrijedili ugled, čast, ljudsko dostojanstvo i integritet. Stavom II izreke presude tuženi su obavezani na isplatu iznosa od po 1.000,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a stavom III izreke presude tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenog iznosa, te su stavom IV izreke tuženi obavezani na naknadu troškova parničnog postupka. Na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze i saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka) sud je zaključio da je tokom postupka dokazala da je u relevantnom periodu bila u neravnopravnom položaju u odnosu na druge rukovodne radnike, pomoćnike direktora ostalih sektora. U vezi s tim je obrazloženo da je tokom postupka dokazano da tužiteljici nije bilo obezbijeđeno osnovno sredstvo za rad (računar, programi, pristup komunikaciji putem e-mail) za normalno obavljanje radnih zadataka. Navedeno je da je dokazano da tuženi samo tužiteljici nisu izdali rješenje za korištenje godišnjeg odmora za 2018. godinu, ni nakon njenog traženja u više navrata, niti joj je dostavljana pošta za njen sektor, zbog čega je bila primorana da se obrati nadležnoj inspekciji, koja je tuženom naložila da otkloni propuste. Sud je zaključio da opisano postupanje tuženih ima elemente mobinga koji je trajao od momenta zaposlenja (26. mart 2018. godine) do apelantovog odlaska sa funkcije direktora drugotuženog (21. mart 2019. godine).

5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 100203 20 Rsž 2 od 18. januara 2021. godine odbijena je žalba tuženih u odnosu na stav I izreke prvostepene presude, te je u tom dijelu osporena presuda potvrđena, dok je žalba uvažena u odnosu na st. II, III i IV izreke te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda u odnosu na odluku u utvrđujućem dijelu tužbenog zahtjeva (stav I izreke) navodeći da tuženi nisu dokazali opravdanost spornog postupanja prema tužiteljici, jer je na tuženim bio teret dokazivanja da mobinga nije bilo. U vezi s prigovorom da je tužiteljica od 16. juna 2018. godine duže od dva mjeseca bila na bolovanju, ukazujući na taj način da tužiteljičino uznemiravanje nije trajalo najmanje šest mjeseci kontinuirano, sud je naveo da tuženi zaboravljaju da je tužiteljica u tom periodu bila na bolovanju zbog uznemiravanja na poslu, što je tokom postupka i dokazala. S druge strane, tuženi nisu pružili dokaze za suprotno. U odnosu na visinu dosuđene štete sud je naveo da prvostepeni sud taj dio odluke (st. II i III izreke) nije obrazložio, te je na taj način počinio povredu postupka zbog čega je žalba djelimično uvažena.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 Rs 100203 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine odbio apelantovu reviziju. Obrazloženo je da je drugostepena presuda u usvajajućem dijelu zakonita i nije dovedena u sumnju revizijskim prigovorima. Sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) navodeći da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužiteljica učinila vjerovatnim da su tuženi u dužem periodu (od 26. marta 2018. godine do 21. marta 2019. godine) ponavljali radnje koje imaju karakter mobinga i koje su bile usmjerene na njeno psihičko stanje i profesionalnu degradaciju. Navedeno je da iz činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je tužiteljica tokom rada trpjela psihičko zlostavljanje i poniženje, što je uticalo na tužiteljičino zdravstveno stanje i uzrokovalo privremeno odsustvo sa posla zbog bolesti, kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ključni apelantov navod tiče se vremenskog kontinuiteta mobinga, tvrdeći da on u konkretnom slučaju nedostaje. Navodi da je sudska praksa zauzela stav da se uznemiravanje može utvrditi ukoliko se kontinuirano odvija u periodu od šest mjeseci i ponavlja jedanput sedmično. Stoga apelant smatra da u konkretnom slučaju uznemiravanje „nije moglo biti razvijeno i sistemski ponavljano“ shodno sudskoj praksi, uzme li se u obzir da je tužiteljica radni odnos zasnovala 26. marta 2018. godine, da je tužbu podnijela 27. septembra 2018. godine, te da je od 18. juna 2018. godine bila na bolovanju. Apelant osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje tvrdeći da su sudovi cijenili samo tužiteljičine dokaze. Smatra da su presude nerazumljive i nejasne i da se iz njih ne može iščitati o kom obliku mobinga je riječ.

8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene navode. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se Vrhovni i Okružni sud bavili navodima koje apelant ponavlja u apelaciji, za koje su utvrdili da su neosnovani, uz prikladno obrazloženje (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Ustavni sud smatra da su apelantu bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom. Nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4049/22 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio