Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-617/22 (I. M. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-617/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine u predmetu broj AP-617/22 , rješavajući apelaciju Islama Mehanića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Islama Mehanića, Hasnije Beganović, Senada Zulovića i Sanele Suljić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 423509 17 Rsž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Islam Mehanić, Hasnija Beganović, Senada Zulović i Sanela Suljić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senka Kulović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 423509 17 Rsž od 17. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 423509 1
4 Rs od 17. novembra 2016. godine obavezan je tuženi JU Zavod za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati novčane iznose određene za svakog apelanta pojedinačno, na ime razlike isplaćenih naknada za topli obrok, noćni rad i za rad subotom i nedeljom, za period od 1. marta 2011. godine do 28. aprila 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.
3. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti bili zaposlenici kod tuženog i da su prema zaključenim ugovorima o radu obavljali poslove u turnusima na radnim mjestima medicinski/laboratorijski tehničar. Općinski sud je zaključio da su apelanti dokazali da su u spornom periodu primili manje naknade za topli obrok, noćni rad i za rad subotom i nedeljom od one koja im je pripadala prema Pravilniku o radu tuženog od 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je bio u primjeni sve do 2014. godine kada je tuženi donio novi Pravilnik. Navedeni zaključak Općinski sud je utemeljio primjenom odredbi čl. 76. i 77. Pravilnika i načela povoljnosti iz člana 12. Zakona o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kao i na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 423509 17 Rsž od 17. novembra 2021. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za isplatu razlike isplaćenih naknada za rad subotom i nedeljom, za sporni period. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti nisu dokazali da im tuženi nije u cijelosti isplatio naknadu za rad subotom i nedeljom za sporni period. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 29. tačka 3. Pravilnika propisano da se u Sektoru medicinsko-terenskih poslova (u kojem su radna mjesta apelanata – medicinski /laboratorijski tehničari), rad obavlja u turnusima. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da iz dokaza proizlazi da za apelante koji su radili u turnusima, subota i nedelja ne predstavlja dane sedmičnog odmora, u smislu odredbe člana 39. Zakona o radu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanti nemaju petodnevnu radnu sedmicu sa neradnom subotom i nedeljom, jer rade u turnusima tako da njihov rad subotom i nedeljom predstavlja redovno radno vrijeme. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju, uračunao uvećanje za rad vikendom za evidentirani rad subotom i nedeljom u spornom periodu, što u konkretnom slučaju nije primjenjivo jer apelanti nemaju petodnevnu radnu sedmicu sa neradnom subotom i nedeljom. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su rad obavljali u vrijeme svog sedmičnog odmora, te da nisu dokazali osnovanost zahtjeva u ovom dijelu.
5. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika tuženog i člana 39. Zakona o radu jer su ponuđenim dokazima dokazali da su imali evidentiran rad subotom i nedeljom u spornom periodu te da im nije isplaćena naknada na ime uvećanja plate za rad subotom i nedeljom u spornom periodu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu činjenice utvrđene u konkretnom postupku sa relevantnim odredbama Pravilnika i članom 39. Zakona o radu, dao jasne razloge za izvođenje zaključka o neosnovanosti zahtjeva apelanata za isplatu razlike na ime naknade za rad subotom i nedeljom u spornom periodu. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva po navedenom osnovu, detaljno obrazložili, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i na relevantne odredbe Pravilnika i Zakona o radu, a to obrazloženje apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava.
12. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman