Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3026/22 (B. D.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3026/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-3026/22, rješavajući apelaciju Besima Durakovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Besim Duraković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 294458 19 Rsž od 9. juna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 294458 21 Rev od 17. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 294458 19 Rsž od 9. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 294458 16 Rs od 8. novembra 2016. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3636/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 17. marta 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 294458 16 Rs od 8. novembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 294458 19 Rsž od 9. juna 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su rješenje o povratu sredstava Ministarstva finansija Tuzlanskog kantona (u daljnjem Ministarstvo) od 9. februara 2016. godine i rješenje Komisije za drugostepeno upravno rješavanje Vlade Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Komisija) od 27. septembra 2016. godine nezakoniti i da se poništavaju. Presudom je odbijen kao neosnovan i eventualni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su prethodno navedena rješenja ništavna. U postupku je utvrđeno da je apelant rješenjem od 17. jula 2006. godine imenovan za direktora Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona. Apelantu je rješenjem premijera tog kantona od 30. aprila 2007. godine utvrđen položajni dodatak na plaću od 5% počevši od 1. aprila 2007. godine. Nakon toga apelantu je rješenjem premijera utvrđen poseban dodatak na osnovnu plaću u visini od 30% počevši od 5. augusta 2008. godine. Tim rješenjem je stavljeno van snage rješenje od 30. aprila 2007. godine. Redovni sudovi su utvrdili da je nakon izvršene kontrole Ministarstvo utvrdilo da apelantu nikada nije prestala isplata dodatka od 5%. U vezi s tim, Ministarstvo je rješenjem o povratu sredstava od 9. februara 2016. godine utvrdilo apelantovu obavezu za povrat nezakonito naplaćenih novčanih sredstava po obračunu i isplati položajnog dodatka na platu od 5% i obaveznih doprinosa na taj dodatak za period od augusta 2008. godine do septembra 2015. godine. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant podnio žalbu na navedeno rješenje Komisiji, ali da je Komisija rješenjem od 27. septembra 2016. godine žalbu odbila. Zbog toga je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu s prethodno navedenim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud se proglasio stvarno nenadležnim. Utvrđeno je da je nakon toga Ministarstvo na osnovu osporenih rješenja pokrenulo izvršni postupak protiv apelanta, ali je usvojena apelantova žalba protiv rješenja o izvršenju i rješenje je ukinuto, postupak obustavljen, a apelant upućen na parnicu.
4. Redovni sudovi su utvrdili da apelant nikada nije osporavao rješenje od 26. augusta 2008. godine kojim mu je ukinuto pravo na dodatak od 5% i rješenje o priznanju tog dodatka stavljeno van snage. Navedeno je i da apelant nije nikad tvrdio da mu je zbog rješenja Ministarstva i Komisije došlo do smanjenja plaće, što bi bio osnov za vođenje radnog spora. Redovni sudovi su utvrdili da sporna rješenja Ministarstva i Komisije ne predstavljaju izvršne isprave u smislu Zakona o izvršnom postupku, već, eventualno, poziv apelantu da dobrovoljno izvrši povrat sredstava. Osim toga, redovni sudovi su istakli da je članom 51. stav 1. Zakona o izvršenju budžeta Tuzlanskog kantona za 2016. godinu, kao i članom 65. u vezi sa članom 66. Zakona o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine jasno propisano da ukoliko se naknadno utvrdi da je isplata iz budžeta izvršena nezakonito ili nenamjenski, budžetski korisnik je dužan odmah zahtijevati povrat budžetskih sredstava. Rješenje o povratu donosi ministar finansija. Redovni sudovi su istakli da zbog toga nisu osnovani apelantovi prigovori da Ministarstvo i Komisija nisu mogli donijeti sporna rješenja jer njihova nadležnost eksplicitno proizlazi iz navedenih odredbi. Redovni sudovi su ukazali da apelant u toku postupka ničim nije doveo u pitanje zakonitost osporenih rješenja, te je zbog toga neosnovan njegov primarni tužbeni zahtjev. Navedeno je da je zbog istog razloga neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđivanje ništavnosti osporenih rješenja. Redovni sudovi su u vezi s tim istakli da je zbog svega navedenog neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 264. Zakona o upravnom postupku kojim je propisano da se rješenje proglašava ništavnim ukoliko se utvrdi da je u upravnom postupku rješavano pitanje iz sudske nadležnosti, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 294458 21 Rev od 17. marta 2022. godine apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena zbog neispunjavanja uvjeta za podnošenje revizije.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i da mu je uskraćen pristup sudu. Navodi da se Kantonalni sud proglasio nenadležnim u upravnom sporu, a da su i redovni sudovi u konkretnom slučaju istakli da se nisu stekli uvjeti za zaštitu prava iz radnog odnosa pred sudom, čime je apelant ostao bez sudske zaštite.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je relevantnim zakonskim odredbama eksplicitno propisana nadležnost Ministarstva za donošenje rješenja koja je apelant osporavao, te da stoga nema uvjeta za njihovo proglašavanje ništavnim ili nezakonitim. Ustavni sud smatra da u takvim utvrđenjima nema proizvoljnosti. Ustavni sud također ukazuje da je apelant, suprotno njegovim tvrdnjama, imao adekvatan pristup sudu jer je njegov tužbeni zahtjev riješen u meritumu. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozivao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman