Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/22 (A. G.-H.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3285/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine godine, u predmetu broj AP-
3285/22, rješavajući apelaciju Amele Grozdanović-Hamzić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amela Grozdanović-Hamzić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 285442 20 Gž od 13. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Grozdanović-Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 285442 20 Gž od 13. juna 2022. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 285442 16 P od 25. decembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 285442 16 P od 25. decembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 285442 20 Gž od 13. juna 2022. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Global Ispat Koksnu Industriju (GIKIL) d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime nematerijalne i materijalne štete zbog smrti supruga isplati novčani iznos. Presudom je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. Redovni sudovi su naveli da je u postupku utvrđeno da je apelanticin suprug bio dugogodišnji zaposlenik tuženog. Utvrđeno je da je on obolio od karcinoma jednjaka od čega je i preminuo. Navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja Odjeljenja za profesionalnu patologiju i toksikologiju Službe specifične zdravstvene zaštite medicine rada Doma zdravlja Tuzla (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) utvrđeno da je na osnovu relevantnih medicinskih nalaza to odjeljenje dalo mišljenje da se kod apelanticinog supruga radilo o profesionalnoj bolesti pod rednim brojem T 36.3 Liste profesionalnih bolesti te da mu pripadaju sva prava po tom osnovu počev od 2. juna 2014. godine. Redovni sudovi su, u vezi s tim, istakli da je apelantica smatrala da je zbog navedenog tuženi odgovoran za smrt njenog supruga te je tražila od tuženog da joj isplati naknadu nematerijalne i materijalne štete. Redovni sudovi su istakli da je zbog toga teret dokazivanja o tome da radna sredina nije uzrokovala smrt apelanticinog supruga bio na strani tuženog.
3. U vezi s tim redovni sudovi su naveli da je tuženi zatražio da se izvrši medicinsko vještačenje u Institutu za medicinsko vještačenje medicinskog stanja (u daljnjem tekstu: Institut) na osnovu postojeće medicinske dokumentacije. Navedeno je da je na osnovu nalaza prvostepene i drugostepene komisije Instituta jasno utvrđeno da se kod apelanticinog supruga nije radilo o profesionalnoj bolesti jer karcinom jednjaka nije uvršten na listu profesionalnih bolesti. Osim toga redovni sudovi su naveli da je članom 60. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog, propisano da u slučaju kada je osiguranik na bolovanju 12 i više mjeseci (što je bio slučaj kod apelanticinog supruga), izabrani porodični ljekar ga je obvezan uputiti nadležnom organu PIO–
Institutu koji donosi ocjenu medicinskog stanja, radne sposobnosti i invalidnosti. Kako za vrijeme trajanja bolesti apelanticinog supruga to nije učinjeno, te kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da je apelanticin suprug bolovao od profesionalne bolesti, redovni sudovi su zaključili da nema osnova za obavezivanje tuženog na naknadu štete shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
4. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navodi da tuženi nikad nije osporavao nalaz Odjeljenja i isplaćivao je njenom suprugu puni iznos plaće dok je bio bolestan. Apelantica smatra da je jasno dokazala da je jedino Odjeljenje nadležno za ocjenu profesionalne bolesti. Apelantica navodi da u vezi s tim redovni sudovi nisu uzeli u obzir svjedočenje ljekarki koje su potvrdile da je Odjeljenje nadležno za utvrđivanje profesionalne bolesti. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno uzeli u obzir samo nalaz Instituta iako se u slučaju njenog supruga nije radilo o utvrđivanju preostale radne sposobnosti i invalidnosti. Smatra da je osporenim presudama ostala i bez imovine jer je njen suprug imao primanja po osnovu profesionalne bolesti. Apelantica smatra da ovakvim postupcima redovnih sudova nije imala adekvatan pristup sudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali zašto je Institut jedini nadležan za medicinska vještačenja zdravstvenog stanja i radne sposobnosti. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na relevantne propise pa u njihovim zaključcima nema proizvoljnosti. Osim toga Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi nesporno utvrdili da oboljenje od kojeg je bolovao apelanticin suprug, nije uvršteno u listu profesionalnih bolesti pa je apelanticino pozivanje na nalaz i mišljenje Odjeljenja Doma zdravlja u kojem je konstatirano da se radi o profesionalnoj bolesti neosnovano. Također Ustavni sud ukazuje da je apelantica, suprotno njenim navodima, imala adekvatan pristup sudu i da je na dvije sudske instance učestvovala u postupku u istom kapacitetu kao i tuženi. Ustavni sud, osim toga zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman