Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4272/22 (A. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4272/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4272/22, rješavajući apelaciju Arana Dragičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arana Dragičevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 297105 22 Rev od 25. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aran Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 9. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 297105 22 Rev od 25. avgusta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 297105 21 Gž od 24. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 211928 18 P od 9. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 211928 18 P od 9. februara 2021. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je valjan usmeni ugovor o kupoprodaji stana u Banjaluci bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji su 8. marta 2003. godine zaključili apelant, kao kupac, i majka tužene O. V.V., kao prodavac. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je apelant, na osnovu rješenja Ministarstva za iseljena i raseljena lica, uselio u sporni stan 1998. godine. Dalje je utvrđeno da je majka tužene, kao nosilac stanarskog prava na tom stanu, u izvršnom postupku 2001. godine uvedena u posjed spornog stana. Takođe, utvrđeno je da je apelant i nakon što je majka tužene uvedena u posjed, na osnovu sporazuma sa njom, nastavio da živi u spornom stanu. Pri tome, utvrđeno je da je apelant u periodu od 2001. do 2009. godine plaćao majci tužene određene novčane iznose. Dalje je utvrđeno da je majka tužene od Grada Banjaluka otkupila sporni stan, te da je tužena nakon majčine smrti upisana kao vlasnica tog stana. Konačno, utvrđeno je da je apelantu pravosnažnom presudom tog suda od 20. februara 2019. godine naloženo da tuženoj preda u posjed sporni stan, te da je na osnovu navedene presude tužena pokrenula izvršni postupak protiv apelanta kao izvršenika. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je sa majkom tužene zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji u prisustvu dva svjedoka niti da je isplatio kupoprodajnu cijenu na osnovu tog ugovora. S obzirom na to, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 297105 21 Gž od 24. februara 2022. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 9. stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pisanom obliku, dok potpisi ugovarača moraju biti ovjereni kod nadležnog suda. Takođe je ukazano da se ispunjenjem ugovorne obaveze u cjelosti ili u pretežnom dijelu može konvalidirati samo pisani ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, ukoliko potpisi ugovarača nisu ovjereni kod nadležnog suda u smislu člana 9. stav (4) navedenog zakona. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pri tome je ukazano da na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju nisu od uticaja apelantovi prigovori da je isplatio kupoprodajnu cijenu budući da se u smislu odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima pretežnim ispunjenjem obaveza usmeni ugovor o kupoprodaji ne može konvalidirati.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 297105 22 Rev od 25. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da, sve i da je tačno da su apelant i prednica tužene zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji spornog stana, taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo niti se može konvalidirati ispunjenjem ugovornih obaveza, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant nakon što je održano pripremno ročište uz postojeći tužbeni zahtjev istakao tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je održajem stekao pravo svojine na spornom stanu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 57. stav (2) Zakona o parničnom postupku propisano da, nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe ukoliko se, između ostalog, tuženi pristane na njeno preinačenje. Imajući u vidu da apelant tužbu preinačio nakon što je održano pripremno ročište, kao i da se tužena izričito protivila preinačenju tužbe, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio da raspravlja po apelantovoj preinačenoj tužbi.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da usmeni kupoprodaji ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Takođe navodi da je duže od 20 godina savjestan posjednik spornog stana, te da je na tom stanu održajem stekao pravo vlasništva, o čemu sudovi nisu odlučili. Konačno ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na dom budući da on nema drugi dom, te da redovni sudovi nisu analizirali da li je miješanje u njegovo pravo na dom bilo proporcionalno zaštiti prava na imovinu tužene.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, te da je time odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je valjan usmeni ugovor o kupoprodaji spornog stana. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelantovog doma odnosno da tim odlukama apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja spornog stana. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je, kako to proizilazi iz činjenica predmeta (vidi tačku 2. ove odluke), o apelantovom pravu na dom pravomoćno odlučeno presudom tog suda od 20. februara 2019. godine, a ona nije predmet ove apelacije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4272/22 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio