Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/22 (S. B.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1814/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1814/22, rješavajući apelaciju Siniše Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Bojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 028753 21 Kž 5 od 28. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Bojić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 028753 21 Kž 5 od 28. aprila 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 028753 21 K od 16. septembra 2021. godine.

2. Presudom Okružnog suda apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 125. stav 1. tačka 6. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružjem ili eksplozivnim materijama iz člana 361. stav 1. KZ-a, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i četiri mjeseca. Istom je presudom apelantu izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od dvije godine od dana pravosnažnosti presude.

3. Tokom postupka pred prvostepenim sudom provedeni su dokazi odbrane saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka i uvidom u isprave. Provedeni su i dokazi Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci, i to saslušanjem oštećenih, svjedoka i vještaka, te uvidom u isprave. Sud je odbio prijedlog apelantove odbrane da se obavi novo psihijatrijsko vještačenje apelanta na okolnosti o kojem se tačno stepenu umanjenja sposobnosti shvatanja značaja svojih djela i upravljanja svojim postupcima radilo. Odbijen je i prijedlog odbrane da se obavi novo balističko vještačenje na okolnosti da li je oružje koje je apelant koristio prilikom počinjenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret ispravno. Sud je naveo da su o tim činjenicama koje je navela odbrana sudski vještaci S. V. S. i S. J. dali odgovore na jasan, potpun i siguran način. Pri tome, tokom unakrsnog ispitivanja tih vještaka te na osnovu ostalih dokaza koje je odbrana izvela, ti nalazi i njihova stručna mišljenja nisu dovedeni u pitanje. Okružni sud je istakao da je sprovedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je apelant krivično djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Ukazano je da odbrana nije ponudila dokaze da je apelant to djelo počinio u stanju neuračunljivosti, odnosno da je obolio od kakve trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne poremećenosti. Sud je istakao i da odgovor na pitanja odbrane da li je apelant mogao preduzimati precizne radnje kao što je upotreba vatrenog oružja i precizno odrediti i gađati metu, te da li je mogao kontrolisano rukovati oružjem, ne predstavlja stručno pitanje na koje su odgovor pozvani dati vještaci, nego se radi o spornom činjeničnom pitanju na koje je odgovor dao sud ocjenom svih dokaza izvedenih tokom postupka.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Ocijenjeni su neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu. Vrhovni sud je ukazao da činjenica da su odbijeni neki dokazni prijedlozi odbrane sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu. To zbog toga što je diskreciono pravo suda da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban. Ta je diskrecija ograničena obavezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predloženi dokaz, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na odbranu. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je odbio prijedlog odbrane da se odredi i sprovede novo balističko vještačenje jer je na sva pitanja odgovoreno, a odbrana je o tome unakrsno ispitala vještaka S. J. Pri tome je ukazano da, s obzirom na to da se taj vještak nije mogao izjasniti o tome da li je s te puške bio uklonjen i zadnji nišan, kako je to tvrdio apelant, prvostepeni sud primjenom principa u slučaju sumnje u korist optuženog prihvatio tvrdnju odbrane da je s puške uklonjen zadnji nišan jer je to bilo u apelantovu korist.

5. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi dati valjani razlozi zbog čega je odbijen prijedlog odbrane za apelantovo neuropsihijatrijsko vještačenje. Ukazano je da je sprovedenim psihijatrijskim vještačenjem već utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo u stanju bitno smanjene uračunljivosti, pri čemu odbrana nije ponudila dokaze da je apelant počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti. Osim toga, odgovor na pitanje da li je apelant mogao preduzimati precizne radnje kao što je upotreba vatrenog oružja i precizno odrediti i gađati metu, te da li je mogao kontrolisano vladati oružjem, i po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja stručno pitanje. Radi se o spornom činjeničnom pitanju na koje odgovor treba dati sud ocjenom svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu.

6. Vrhovni sud je odbio i žalbene prigovore o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ukazavši da je zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivici zasnovan na pravilnoj ocjeni svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Naime, ukazano je da žalbom nije osporeno da je apelant kritične prilike pucao iz puške. Međutim, odbrana tvrdi da apelant nije htio oštećene lišiti života i da nije dokazano postojanje svijesti i volje na takvu posljedicu, te da se u njegovim radnjama stiču bitni elementi krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 394. KZ-a. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da su oba oštećena izbjegla da budu pogođena samo zahvaljujući svojim blagovremenim reakcijama. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda da ne prihvati apelantovu odbranu da nije htio lišiti života oštećene i da ih je samo htio uplašiti. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak da je apelant postupao s direktnim umišljajem da liši života oba oštećena budući da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant rekao „da će ih sve pobiti“.

7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant počinio i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružjem ili eksplozivnim materijama. To zbog toga što je, suprotno odredbama Zakona o oružju i municiji, u svojoj porodičnoj kući neovlašćeno držao vatreno oružje, municiju i borbena sredstva, čije držanje građanima nije dozvoljeno. Vrhovni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda da ne prihvati navode odbrane da se radi o oružju koje su sa ratišta kući donijeli apelantovi pokojni otac i brat i koje je bilo u njihovoj svojini, pa da zbog toga apelant nije počinilac tog krivičnog djela. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelant živio s majkom u porodičnoj kući u čijem je dvorištu pronađeno oružje i da osim njih dvoje u toj kući nije živio niko drugi. Osim toga, nesporno je utvrđeno i da je apelant to oružje držao u svom posjedu i pod svojom kontrolom, na šta ukazuje činjenica da je pušku stavio u prtljažnik svog vozila i koristio je pri napadu na oštećene. Stoga je ocijenjen pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant to oružje htio posjedovati i koristiti kao svoje. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje u toj krivičnopravnoj stvari utvrđeno i potpuno i pravilno, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ, pri čemu su apelantove radnje opisane u izreci prvostepene presude pravilno kvalifikovane kao krivična djela teškog ubistva u pokušaju i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružjem ili eksplozivnim materijama.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da je izreka pobijane presude nerazumljiva i protivrječna njenim razlozima, apelant osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza, pa slijedom toga i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, tvrdeći da provedeni dokazi ne potvrđuju tvrdnje optužbe da je počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Apelant smatra da je to dovelo do povrede KZ-a, i to u dijelu koji se odnosi na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela teškog ubistva u pokušaju. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije te člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 o d 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na ww.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoju odluku, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Okružni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio, odnosno zbog kojih ih nije prihvatio. Takođe, sud je dao detaljnu ocjenu svih provedenih dokaza i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je apelant kriv za počinjenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Ti su zaključci prvostepenog suda bili predmet kontrole Vrhovnog suda koji je, ocijenivši neosnovanim apelantove žalbene navode, utvrdio da je Okružni sud pravilno postupio kada je odbio apelantove prijedloge za dodatnim vještačenjima, kao i da je pravilno ocijenivši apelantov umišljaj utvrdio apelantovu krivicu za navedena krivična djela. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

15. Apelant je istakao i da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 7. Evropske konvencije. Međutim, te tvrdnje apelant nije ničim potkrijepio, pa proizlazi da su one zasnovane na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi očigledno neosnovani.

16. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/22 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio