Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/22 (Z.P.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2436/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2436/22, rješavajući apelaciju Z. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 187948 21 Rev od 9. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 187948 21 Rev od 9. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 187948 19 Rsž od 30. marta 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je s tuženim („Aluminij“ d.d. Mostar) zaključio ugovor o radu (u daljnjem tekstu: ugovor) 15. maja 2013. godine na radnom mjestu električar.

3. Tuženi je 8. februara 2017. godine donio odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora, te je apelant potpisao taj ugovor. Na osnovu tog ugovora apelant je raspoređen na radno mjesto radnik na održavanju.

4. Apelant je 22. februara 2017. godine tuženom podnio zahtjev za zaštitu od diskriminacije, dok je 10. marta 2017. godine podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Tuženi je odlukom od 23. marta 2017. godine odbio navedene zahtjeve.

5. Apelantu je 12. juna 2017. godine prestao radni odnos kod tuženog zbog odlaska u penziju.

Osporene odluke

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 187948 17 Rs od 29. marta 2019. godine utvrđeno je da je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje prema apelantu u odnosu na ostale radnike tuženog. Također, obavezan je tuženi da na ime naknade nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom isplati apelantu određeni iznos. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom preko dosuđenog iznosa. Također, poništene su kao nezakonite odluke tuženog od 8. februara i 23. marta 2017. godine (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Obavezan je tuženi da apelantu isplati određene iznose za određeni period na ime naknade plaće i na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a odbijen je apelantov zahtjev za isplatu tih naknada preko dosuđenih iznosa. Odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da se on nalazio u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog u određenom periodu, pa mu je tuženi dužan regulirati radno-pravni status i isplatiti mu naknadu plaće. Također, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelant shodno članu 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Naime, ukazao je da je tuženi diskriminirao apelanta jer je od apelanta zahtijevao da povuče tužbu (radi isplate potraživanja iz radnog odnosa) koju je s drugim radnicima tuženog podnio protiv njega, pa kada je on to odbio otkazao mu je ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora. Imajući to u vidu, sud je zaključio da apelantu zbog različitog tretmana pripada naknada u određenom iznosu. Nadalje, naveo je da je odluka o otkazu ugovora nezakonita shodno relevantnim odredbama Zakona o radu jer je otkaz neopravdan, odnosno tuženi nije dokazao da su postojali razlozi za otkaz, kao i da je otkaz suprotan Zakonu o vijeću zaposlenika. Također, sud je ukazao da samim utvrđenjem nezakonitog prestanka apelantovog radnog odnosa proizlazi da mu radni odnos kod tuženog nije ni prestao. Shodno tome, naveo je da je nepotrebno njegov status ponovo utvrđivati jer je isti kao prije donošenja odluka koje su u ovom postupku poništene, pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio. Imajući u vidu apelantov uspjeh od 45,80%, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 187948 19 Rsž od 30. marta 2021. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbačen i u odluci o parničnim troškovima. Također, tom presudom je djelimično uvažena žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje i tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete uzrokovane diskriminacijom. Žalba tuženog u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da je osnovno značenje diskriminacije nejednakost u postupanju, a apelant u konkretnoj parnici tvrdi da se prema njemu nejednako postupalo u odnosu na druge zaposlenike tuženog jer mu je otkazan ugovor. Nadalje, naveo je da iz člana 15. stav 1. ZZD-a proizlazi da žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazivati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Dakle, sud je ukazao da je na diskriminiranom licu da na sudu dokaže da je tuženi učinio radnju zbog koje je tužen. Imajući u vidu da je tuženi otkazao postojeći ugovor i ponudio apelantu nepovoljniji ugovor, i to nakon što je odbio da povuče tužbu, naveo je da je apelant trebao učiniti vjerovatnim da je od svih radnika tuženog samo on odbio da povuče tužbu i da je zato samo njemu otkazan ugovor. Nadalje, sud je istakao da je apelant samo iznio tvrdnju o nejednakom postupanju tuženog prema njemu, ali nije pružio dokaze kojima bi uvjerio sud u istinitost svojih navoda. Naime, ukazao je da tuženi u žalbi osnovano ukazuje na obrazloženje prvostepene presude u kojem prvostepeni sud navodi da iz apelantovog iskaza i iskaza svjedoka A. S. proizlazi da je bilo još radnika koji su podnosili tužbe, ali da njima nisu otkazani ugovori o radu, a da je općepoznata činjenica da se pred prvostepenim sudom vodi oko 250 postupaka po tužbama radnika tuženog radi isplate naknada. Sud je istakao da to znači da apelant nije jedini koji nije odustao od vođenja sudskog postupka, ali ne znači da je zbog takvog apelantovog postupanja došlo do nejednakog postupanja tuženog prema njemu u odnosu na ostale radnike. Dakle, kako diskriminacija nije očita iz činjenica koje je apelant predočio, niti slijedi iz izvedenih dokaza, sud je zaključio da apelant nije dokazao stvarni osnov tužbe za utvrđenje diskriminacije, pa je odbio njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Dalje je ukazao da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora nezakonita. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno odbacio dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje statusa u kojem se apelant nalazio za vrijeme otkaza, kao i da je pravilno primijenio odredbu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 187948 21 Rev od 9. maja 2022. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična i pravna utvrđenja Kantonalnog suda, te ukazao da je drugostepena presuda pravilna, odnosno da u cijelosti zadovoljava standarde propisane ZPP-om. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant kao žrtva eventualne diskriminacije bio obavezan da uvjeri sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba. Također, naveo je da je apelant morao da učini vjerovatnim da je zbog podnošenja tužbe protiv tuženog sankcioniran donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu, koja predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je nakon toga teret dokaza na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do diskriminacije. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a apelant nije dokazao da je nepovoljno tretiran u odnosu na druge zaposlenike. Imajući u vidu navedeno i odredbu člana 12. ZZD-a kojim je, između ostalog, propisano da je lice koje je izloženo bilo kojem obliku diskriminacije ovlašteno da podnese tužbu, sud je ukazao da apelantu ne pripada pravo na zaštitu u smislu te odredbe. Osim toga, naveo je da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pa ih nije posebno obrazlagao.

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom, te smatra da su ti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelant tvrdi da Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno smatraju da on nije dokazao da mu je zbog diskriminacije otkazan ugovor te ukazuje da je teret dokazivanja u ovim predmetima prebačen na tuženu stranu. Nadalje, smatra da su sudovi pogrešno odlučili kada su odbacili i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje apelantovog statusa za vrijeme otkaza ugovora o radu. Također, apelant navodi da su mu u cijelosti trebali biti priznati potraživani iznosi na ime troškova postupka. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

17. Nadalje, apelant smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud odnosno Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto su apelantovi prigovori koje ponavlja i u apelaciji neosnovani (vidi tač. 9. i 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud odlučili o identičnim apelantovim tvrdnjama u svojoj odluci, te da su ih ocijenili neosnovanim, dok apelant nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi mogao učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku diskriminiran, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/22 (Z.P.) | Sudska praksa | Aktio