Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3289/22 (J.P. Šumsko gospodarsko društvo „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3289/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3289/22, rješavajući apelaciju J.P. Šumsko gospodarskog društva „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo J.P. Šumsko gospodarsko društvo „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o Mostar protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 240235 21 Mož 2 od 8. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.P. Šumsko gospodarsko društvo „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 19. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 58 0 Ps 240235 21 Mož 2 od 8. juna 2022. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 240235 21 Mo od 25. februara 2022. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja rješenja broj 58 0 Ps 240235 21 MO od 4. augusta 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-3289/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Ps 240235 21 Mo od 25. februara 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 240235 21 Mož 2 od 8. juna 2022. godine, privremena mjera osiguranja određena rješenjem Općinskog suda od 4. augusta 2021. godine zamijenjena je mjerom osiguranja. Tom mjerom osiguranja se apelantu zabranjuje da vrši sječu i prodaju drvenih sortimenata koji se nalaze na spornim nekretninama do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem 58 0 Ps 242521 21 Ps. Mjera osiguranja je odbijena u dijelu koji glasi „pod prijetnjom izricanja novčane kazne protivniku osiguranja u iznosu od 200.000,00 KM i zakonskom zastupniku apelanta u iznosu od 50.000,00 KM“. Apelant je također obavezan da predlagaču mjere osiguranja „Šumarstvo srednje neretvansko“ d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: predlagač) naknadi troškove postupka u iznosu od 810,00 KM.

4. U postupku je utvrđeno da je predlagač Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta 9. septembra 2021. godine i da se postupak vodi pod brojem 58 0 Ps 242521 21 Ps. Navedeno je da je predlagač tom tužbom tražio da sud obaveže apelanta da prestane sa svakim smetanjem prava raspolaganja na ime predlagača na spornim nekretninama a posebno oglašavati prodaju drvnih sortimenata pošto mu takvo pravo ne pripada. Tužbom je predlagač tražio i naknadu štete u novčanom iznosu. Navedeno je da je nakon toga predlagač podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja koja je donesena rješenjem Općinskog suda od 4. augusta 2021. godine.

5. Redovni sudovi su, u vezi s tim, istakli da je utvrđeno da je apelant društvo koje je osnovano odlukom Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) od 21. juna 2005. godine na osnovu ranije važećeg Zakona o šumama (u daljnjem tekstu) ZŠ). Utvrđeno je i da je navedeni ZŠ, na osnovu kojeg je apelant osnovan, oglašen neustavnim presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-26/08 od 14. aprila 2009. godine zbog kršenja prava općina na lokalnu samoupravu. Presudom je Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ostavljen rok od šest mjeseci da taj zakon uskladi sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Redovni sudovi su utvrdili da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio po toj presudi te je ZŠ prestao da važi i da se primjenjuje. Time je de facto prestala i pravna i poslovna sposobnost apelanta. Utvrđeno je da je, s druge strane, predlagač društvo sa većinskim državnim vlasništvom i da sa svojim prednicima egzistira od 1960. godine. Utvrđeno je da je u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama upisano pravo raspolaganja na predlagača. Također je utvrđeno da je apelant i pored svega navedenog raspisao oglas za prodaju drvenih sortimenata putem licitacije pozivajući se na usvojeni Plan gospodarenja šumama za 2021. godine. Kao najpovoljniji ponuđač je oglašena precizirana firma koja je i počela sa sječom drveta na spornim nekretninama pri čemu je posjekla drveća u vrijednosti od 71.000,00 KM.

6. U vezi s tim, redovni sudovi su naveli da je članom 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da za donošenje mjere osiguranja moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta. Prvi uvjet, po kojem predlagač osiguranja mora učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava. Drugi uvjet je postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik mjere osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će imovinu otuđiti, prikriti ili opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje ili na koji drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Sudovi su istakli da je ispunjen prvi uvjet jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da predlagač ima upisano pravo raspolaganja na spornim nekretninama, čime je učinio vjerovatnim postojanje svoga potraživanja ili prava. Navedeno je i da je ispunjen i drugi uvjet jer je nesporno da je apelant raspisao oglas i da je počela realizacija pri kojoj je odabrani ponuđač već počeo sječu šume na spornim nekretninama i sa njom nastavio i nakon donošenja privremene mjere u ovom predmetu. Redovni sudovi su naveli da je u ovakvim okolnostima opravdano donošenje mjere osiguranja. Navedeno je da na takav zaključak ne utiče apelantov prigovor da samo apelant ima pravo upravljanja šumama. Također, na zaključak ne utiče ni prigovor da je raspolaganje državnom imovinom zabranjeno odlukom i zakonom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini zbog čega je upis predlagača samo formalne prirode. Naime, navedeno je da prvi prigovor nije osnovan zbog već naprijed utvrđenih činjenica prema kojima je zakon na osnovu kojeg je apelant osnovan prestao da proizvodi pravna dejstva. U odnosu na drugi prigovor redovni sudovi su istakli da se radi o prigovoru koji je apelant mogao isticati u postupku upisa u javne knjige ili u postupku koji se vodi po tužbi, a ne u postupku određivanja mjere osiguranja, zbog čega je i taj prigovor neosnovan. Osim toga, redovni sudovi su istakli da su troškovi postupka određeni na osnovu člana 13. stav 1. tačka 4-b Tarife. Tom odredbom je propisano da advokatu za sastav prijedloga mjere osiguranja pripada 75% nagrade s obzirom na iskazanu vrijednost spora što je u konkretnom slučaju naknada u iznosu od 810,00 KM

7. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Apelant navodi da ničim nije dokazano da je predlagač podnio tužbu protiv njega što bi bilo uvjet za donošenje mjere osiguranja. Navodi i da je nesporno dokazao da jedino on ima pravo na upravljanje šumama jer je osnovan temeljem ZŠ. Navodi i da je osnivanjem apelant postao pravnim sljednikom bivše firme za gazdovanje šumama a ne predlagač. Ističe i da je zakonom zabranjeno raspolaganje šumama i po odlukama Ustavnog suda broj U-4/21 i AP-4062/20 te da je samim tim upis predlagača u zemljišne knjige samo formalne prirode.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28 , objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.

10. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda od 8. juna 2022. godine, kojim je odlučeno o prijedlogu predlagača za donošenje mjere osiguranja kojom je traženo da se apelantu zabrani da vrši sječu i prodaju drvenih sortimenata koji se nalaze na označenom zemljištu do okončanja naznačenog parničnog postupka. U kontekstu apelacionih navoda o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se navedeni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje odnosio na utvrđivanje „građanskih prava“ apelanta.

11. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti o tome da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane treba biti „građansko“ u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njezin cilj, kao i njezini učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tač. 30–32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se, u pogledu prvog kriterija, „glavnim postupkom“ treba smatrati parnični postupak koji je predlagač pokrenuo tužbom protiv apelanta radi obavezivanja apelanta da prestane sa smetanjem predlagača u raspolaganju označenim nekretninama a posebno sa oglašavanjem prodaje drvenih sortimenata na navedenoj nekretnini i da se apelantu zabrani da sam ili preko trećih lica vrši eksploataciju drvenih sortimenata. Dalje, Ustavni sud zapaža da zahtjev koji je predlagač istakao u zahtjevu za donošenje mjere osiguranja spada pod obim „građanskih prava i obaveza“ u smislu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, Ustavni sud smatra da se postupak za donošenje mjere osiguranja može smatrati bitnim za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava i interesa predlagača na eventualnu zaštitu njegovog prava raspolaganja označenim nekretninama, te da je zadovoljen i drugi kriterij navedenog testa. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se na konkretni postupak primjenjuju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-104/22 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na osnovu kojih dokaza je predlagač učinio vjerovatnim osnovanost zahtjeva za donošenje mjere osiguranja. Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima zaključak redovnih sudova da je mjera osiguranja osnovana nije proizvoljan. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanom i apelantovu tvrdnju da nije dokazano da je predlagač podnio tužbu protiv apelanta. Ovo stoga jer iz utvrđenja redovnih sudova jasno proizlazi da je tužba podnesena 2021. godine i da se po njoj vodi postupak. Također iz osporenih odluka jasno proizlazi da su troškovi postupka dosuđeni u skladu sa Tarifom. Ustavni sud ukazuje da se ostali apelantovi navodi koji se tiču zabrane raspolaganja nekretninama, navodne nezakonitosti/formalnosti upisa predlagača u zemljišnim knjigama, pravnom sljedništvu itd. odnose na meritum predmeta s obzirom da se mjerom osiguranja postupak ne rješava u meritumu pa se u ovom stadiju postupka Ustavni sud o tim navodima ne može izjašnjavati. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i to po apelaciji istog apelanta (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP-3831/20 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U ovom predmetu odbačena je kao prima facie neosnovana apelantova apelacija protiv rješenja redovnih sudova kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje mjere osiguranja protiv predlagača u konkretnom predmetu kojom bi mu se, između ostalog, zabranilo raspolaganje šumom i šumskim zemljištem jer apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3289/22 (J.P. Šumsko gospodarsko društvo… | Sudska praksa | Aktio