Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/22 ("Sarajevotekstil" d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2130/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2130/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Sarajevotekstil“ d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Sarajevotekstil“ d.d. Sarajevo u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 652483 21 Rev od 15. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sarajevotekstil“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 652483 21 Rev od 15. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 652483 18 Pž od 25. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 652483 17 Ps od 26. aprila 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Općinskog suda od 29. novembra 2016. godine otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom. Sud je rješenjem od 24. aprila 2017. godine uputio „NLB banku“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) da pokrene parnični postupak protiv apelanta radi utvrđenja osnovanosti svojih potraživanja.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 652483 17 Ps od 26. aprila 2018. godine, na osnovu vansudske nagodbe od 30. novembra 2015. godine, utvrđeno je da je osnovano tužiteljevo potraživanje preciziranog novčanog iznosa s kamatama (stav I izreke). Naloženo je apelantovom stečajnom upravniku da prizna tužiteljeva potraživanja i da ih uvrsti u apelantovu stečajnu masu, dok je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka (stav II izreke).
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj odobrio kredit preduzeću „Saben“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) i apelantu kao sudužniku, kao i da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o jamstvu. Nakon što su glavnom dužniku isplaćena sredstva, stranke su zaključile aneks ugovora o kreditu, kao i vansudsku nagodbu kojom su usaglasili međusobna prava i obaveze u pogledu vraćanja kredita. Također, sud je naveo da je zaključene ugovore i nagodbu potpisao apelantov zakonski zastupnik, uz saglasnost Nadzornog odbora. S obzirom na to da glavni dužnik i apelant nisu plaćali obaveze u skladu s nagodbom, tužitelj je otkazao vansudsku nagodbu. Sud je istakao da tužitelj ima potraživanje koje je u statusu razlučnog prava, u smislu Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), koje ga ovlašćuje da u stečajnom postupku odvojeno i prioritetno namiri potraživanje. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da stranke mogu ugovoriti svoja uzajamna prava i obaveze. U vezi s tim, sud je naveo da su stranke zaključile valjan ugovor o vansudskoj nagodbi, odnosno da apelant nije dokazao da se radilo o fiktivnom pravnom poslu. Visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i zaključene nagodbe. Također, sud je istakao da je apelant propustio da sudskim putem eventualno traži poništenje ugovora o vansudskoj nagodbi, te je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore vezane za prekid postupka i kreditnu sposobnost glavnog dužnika. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 652483 18 Pž od 25. marta 2021. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je utvrđeno kao osnovano tužiteljevo potraživanje preciziranog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka „pa je stečajni upravnik navedeno utvrđeno potraživanje dužan da uvrsti u odgovarajući isplatni red [prema ZSP-u] dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija“. U obrazloženju je navedeno da apelant neosnovano prigovara da je postupak trebalo prekinuti zbog podnesene krivične prijave protiv njegovog ranijeg zakonskog zastupnika budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 12. ZPP-a za prekid postupka, odnosno zato što ne postoji pravosnažna presuda kojom je apelantov raniji zakonski zastupnik proglašen odgovornim. Pored toga, apelant nije dokazao da su zaključeni ugovori ništavni, u smislu odredbe člana 103. ZOO-a.
6. Dalje je obrazloženo da iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelantov zakonski zastupnik imao saglasnost Nadzornog odbora za potpisivanje ugovora o kreditu i vansudske nagodbe, pa je stoga zaključeno da se radi o stvarnom a ne fiktivnom ugovornom odnosu. Sud je dalje ukazao da je predmet parničnog postupka utvrđivanje osnovanosti visine tužiteljevog potraživanja po osnovu vansudske nagodbe kojom je utvrđen iznos dospjelih potraživanja i dinamika otplate duga po osnovu ugovoru o kreditu i aneksa tog ugovora. Ukazano je da je ugovor raskinut 17. januara 2017. godine, te da su tim raskidom, u smislu člana 132. st. 2. i 5. ZOO-a, nastupile posljedice koje se ogledaju u obavezi apelanta kao solidarnog dužnika da vrati novac koji je glavni dužnik primio, s kamatama. Sud je istakao da se tužbenim zahtjevom ne traži naknada štete već povrat datog, tj. restitucija, koja ima cilj da uspostavi prijašnje stanje. Naime, pogrešno označavanje pravnog osnova tužbenog zahtjeva ne sprečava sud da zahtjev usvoji po drugom pravnom osnovu budući da sud tužbeni zahtjev cijeni na osnovu utvrđenih činjenica.
7. Sud je dalje ukazao na odredbe čl. 1065, 1004, 997. i 998. ZOO-a, kojima su propisane obaveze davatelja i korisnika kredita, odnosno obaveze jamca na osnovu ugovora o jamstvu. S obzirom na to da je apelant potpisao ugovor o jamstvu s tužiteljem, te da glavni dužnik nije ispunio ugovorenu obavezu, zaključeno je da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta na isplatu potraživanog iznosa. Pri tome, sud je ukazao da su osnovani apelantovi prigovori u odnosu na stav prvostepenog suda o postojanju tužiteljevog razlučnog prava, ali da ti prigovori nisu od bitnog značaja za pravilnost i zakonitost zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je presuda protivna odredbama ZSP-a. Naime, kako je obrazloženo, tužitelj je u stečajnom postupku upućen da pokrene parnični postupak, a radi se o utvrđujućoj presudi, te da se, u skladu s odredbama čl. 115. i 116. ZSP-a, radi o deklaratornoj zaštiti spornog potraživanja. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojima je osporavao odluku o kamatama jer odredbe ZSP-a ne propisuju prestanak obračuna zateznih kamata. Pri tome smatra da nije izašao iz okvira suštine i sadržaja tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj povjeritelj apelantove stečajne mase nad kojom je otvoren stečajni postupak.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 652483 21 Rev od 15. marta 2022. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi svestrano razmotrili i ocijenili izvedene dokaze relevantne za donošenje odluke, pri čemu su za svoje odluke dali jasno i argumentirano obrazloženje. Također, Vrhovni sud je zaključio i da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili o apelantovom prijedlogu za prekid postupka. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZOO-a kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio da je raskidom vansudske nagodbe dospio na naplatu cjelokupni iznos kredita, dok se apelant ugovorom o jamstvu obavezao da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika. Dakle, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je apelant kao solidarni jamac dužan isplatiti tužitelju potraživani iznos. Pored toga, pravilno su nižestepeni sudovi dosudili tužitelju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je cijenio i ostale revizione navode koje nije posebno obrazlagao budući da nisu bili od odlučnog značaja za predmet spora.
9. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da je otkazom vansudske nagodbe prestala njegova obaveza prema tužitelju, odnosno da su redovni sudovi trebali odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, smatra da su redovni sudovi nezakonito odbili njegov prijedlog za prekid postupka. Pored toga, smatra da su osporene presude donesene protivno odredbama ZSP-a zato što je otvoren stečajni postupak nad njegovom imovinom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
14. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, ZSP-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio kao pravilno obrazloženje drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Pri tome su sudovi eksplicitno obrazložili da nisu ispunjeni uvjeti za prekid postupka, odnosno da je apelant kao solidarni jamac dužan isplatiti tužitelju potraživani iznos na osnovu ugovora o jamstvu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku – žalbu i reviziju. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i taj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman