Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4016/22 (B. P.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Kazna
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4016/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4016/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Bersoni Pandža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je Bersoni Pandžapodnio protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 071589 22 Kž od 12. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bersoni Pandža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Mario Marić, advokat iz Mostara, podnio je 25. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 071589 22 Kž od 12. augusta 2022. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 071589 21 K od 19. aprila 2022. godine.
2. Apelant je osporenom presudom Općinskog suda proglašen krivim zbog kaznenog djela neovlaštenog nabavljanja, držanje ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65. stav 1. točka d) Zakona o oružju i streljivu u HNK, u vezi sa članom 31. stav 6. istog Zakona. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Apelantu je, na temelju člana 65. stav 3. Zakona o oružju i streljivu u HNK, izrečena zaštitna mjera oduzimanja oružja, pa mu je oduzet pištolj označen u presudi, s okvirom u kojem se nalazi 15 komada metaka. Apelant je obvezan platiti troškove postupka koji se sastoje od troškova vještačenja i sudski paušal.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba apelantovog branitelja u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je presuda Općinskog suda u tom dijelu preinačena na način da je apelant obvezan platiti troškove kaznenog postupka koji se odnose na sudski paušal. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenima žalbene navode iz žalbe kojima je apelant osporavao zapisnik o ispitivanju vozača alkometrom tvrdeći da je sastavljen protivno č. 91. i 92. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Sud je ukazao da se navedene odredbe odnose na ispitivanje osumnjičenog, tako da se one ni u kojem slučaju ne mogu odnositi na osporeni zapisnik. Zbog toga je sud zaključio da tako postavljen žalbeni navod ne može ukazati da se presuda zasniva na dokazu na kome se ne može zasnivati, niti da prvostupanjski sud nije primijenio ili da je nepravilno primijenio neku odredbu procesnog zakona. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 16. ZKP-a propisano načelo slobodne ocjene dokaza prema kojem pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. U tom smislu, niti pravo suda da utvrđuje da li je optuženi nosio oružje u alkoholiziranom stanju nije ograničeno formalnim dokaznim pravilima kojima bi bilo propisano kojim se dokaznim sredstvima ta činjenica može utvrđivati. U vezi s tim je navedeno da je prvostupanjski sud zaključak o apelantovoj alkoholiziranosti izveo ne samo iz osporenog zapisnika, već i iz iskaza svjedoka M. Z., A. F. i M. D, kao i iz navoda samog apelanta koji je izjavio da je popio „dvije čašice vina“.
4. Ocijenjeni su neutemeljenima i žalbeni navodi kojima je apelant osporavao odluku suda da pokloni vjeru iskazu svjedoka M. Z. koji, kako smatra apelant, nije kompetentan davati zaključke o tome je li kritične prilike apelant bio u alkoholiziranom stanju. Dalje, sud je ocijenio neutemeljenima apelantove navode kojima je problematizirao odluku suda da prihvati službenu zabilješku i iskaze policijskih službenika, uz obrazloženje da oni nemaju razloga da daju iskaz na štetu optuženog. Apelant je istakao da iz njihovih iskaza proizlazi da nisu sigurni gdje je optuženi potpisao zapisnik, odnosno da je ,,možda potpisan na haubi“. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da nije bilo nikakvog razloga da prvostupanjski sud ne cijeni sačinjenu službenu zabilješku, imajući u vidu da su na okolnost njenog sadržaja ispitani u svojstvu svjedoka policijski službenici koji su je i sačinili, A. F. i M. D. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je iz stanja spisa vidljivo da su ti policijski službenici u službenoj zabilješci naveli da su obavili razgovor s apelantom, da je utvrđeno da je pištolj apelantovo vlasništvo i da za njega posjeduje oružni list. Policijski službenici su izvršili alkotestiranje apelanta i utvrdili da u organizmu ima 2,33 promila alkohola. Vjerodostojnost sadržaja zapisnika o alkotestiranju potvrđuje i iskaz svjedoka M. Z. koji je naveo da je apelant bio u pripitom stanju i podbuhao od alkohola, a i sam apelant nije osporavao da je kritične prilike konzumirao alkohol. Svjedok policijski službenik A. F. je u svom iskazu na glavnom pretresu naveo da se na apelantu osjećao jak miris alkohola i da je pričao nepovezano. Svjedok je dalje naveo da su ga na licu mjesta alkotestirali, da je apelant na alkotestiranje pristao i potpisao zapisnik, te da nije htio da mu se vadi krv radi utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu. Ovo je u svom iskazu potvrdio i svjedok policajac M. D. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku ne samo na osnovu jednog dokaza pojedinačno, već i njihovim dovođenjem u vezu s drugim dokazima. Kod ovakvog stanja suštinskih dokaza, okolnost točnog mjesta gdje je potpisan zapisnik nema nikakvog odlučnog značaja, niti s aspekta bitnih elemenata kaznenog djela za koje je optuženi oglašen krivim, niti s aspekta vjerodostojnosti svjedoka.
5. Kantonalni sud je istakao da se apelant neutemeljeno u žalbi pozvao na načelo in dubio pro reo . Naime, s obzirom da je sud, iz ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, utvrdio da ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, nije ni bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo. Ukazano je da svi izvedeni dokazi na glavnom pretresu potvrđuju da je apelant bio u vidno alkoholiziranom stanju, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da njegov potpis na zapisniku dan u takvom stanju može biti različit od njegovog uobičajenog potpisa. Stoga, provedeno grafološko vještačenje u kome je vještak utvrdio da zapisnik o alkotestiranju nije potpisan apelantovim uobičajenim potpisom ne može dovesti u pitanje stanje dokaza iz kojih nedvojbeno proizlazi da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava iz člana 2. Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje. Naročito ističe da je u ovom postupku kao ključni dokaz korišten Zapisnik o ispitivanju vozača alkometrom protiv kojega je obrana prigovarala, tvrdeći da je sastavljen protivno članu 91. i 92. ZKP-a. Apelant ukazuje da se iz zapisnika vidi da je sačinjen na okolnosti iz članka 174. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini. Dakle procesna radnja ispitivanja alkometrom nije provedena na okolnosti iz člana 65. stav 1. točka d) Zakona o oružju i streljivu HNŽ. Dalje je istakao da se činjenica alkoholiziranosti može u kaznenom postupku utvrđivati isključivo provođenjem vještačenja i da ZKP ne poznaje mogućnost utvrđenja bitne činjenice ispitivanjem alkometrom. Apelant, dalje, problematizira odluku suda da pokloni vjeru iskazu svjedoka M. Z. u bitnim činjenicama. Odnosno da je apelant imao pištolj i da je bio u alkoholiziranom stanju. Također, problematizira iskaze svjedoka policajaca iz kojih se vidi da nisu sigurni gdje je apelant potpisao zapisnik. Navodi da je prihvaćanje tvrdnje da je nešto „možda“ bilo tako, kako to sud u obrazloženju presude navodi, potpuno neprihvatljivo, te ponavlja navode o tome da je sud postupao protivno načelu in dubio pro reo. Dalje, apelant je naveo da sud nije prihvatio nalaz vještaka u kojem je utvrđeno da zapisnik nije potpisan apelantovim uobičajenim potpisom. Apelant smatra da je pogrešan i nelogičan zaključak suda da nije sporno da na zapisniku o ispitivanju vozača alkometrom jeste apelantov potpis i da razlog što je potpis drugačiji možda leži u činjenici što je apelant bio u alkoholiziranom stanju i zato što je potpisan na haubi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihove odluke mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odluke u pogledu utvrđenih činjenica, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Sudovi su dali dovoljna obrazloženja o svim ključnim pitanjima, kao i o razlozima koji su ih opredijelili da poklone vjeru iskazima svjedoka M. Z. i dvojice policijskih službenika. Dana je i ocjena nalaza grafološkog vještačenja i obrazloženo zašto nalaz u kojemu je vještak utvrdio da zapisnik o alkotestiranju nije potpisan apelantovim „navičnim“ potpisom ne može dovesti do drugačije odluke suda. Svi zaključci i odluke prvostupanjskog suda bili su predmetom kontrole Kantonalnog suda koji je, ocijenivši neutemeljenima apelantove žalbene navode, utvrdio da je Općinski sud pravilno postupio kada je utvrdio apelantovu krivnju za navedena kaznena djela. Ovakva odlučenja se, imajući u vidu navedene standarde, ne mogu ocijeniti proizvoljnima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim niti sumnju o postojanju činjenica o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva. Dakle, nije postojala mogućnost da sud donese presudu koja bi bila povoljnija za apelanta, zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo u smislu člana 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, i zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Apelant je istakao i da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Međutim, ove tvrdnje apelant nije ničim potkrijepio, pa proizlazi da su one utemeljene na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neutemeljeni. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno neutemeljeni.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman