Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2818/22 (S. T.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2818/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2818/22, rješavajući apelaciju Slavka Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Tomića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 057593 22 Kž od 8. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Herceg Novog-Republika Crna Gora, kojeg zastupa advokat Jovan Čokorilo iz Trebinja, podnio je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 057593 22 Kž od 8. aprila 2022. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 057593 19 K od 24. septembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 057593 19 K od 24. septembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav (5) u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i kazna zabrane upravljanja motornim vozilom precizirane kategorije u trajanju od jedne godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove kazne. Apelant je obavezan i da naknadi troškove krivičnog postupka.
3. Osnovni sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant, nepropisnim postupanjem ,nehatno izazvao saobraćajnu nezgodu kojom je prouzrokovana smrt jednog lica – pješaka S. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Osnovni sud je prihvatio sve materijalne dokaze koje je izvelo tužilaštvo, uključujući saslušanja svjedoka i vještaka na glavnom pretresu. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sudsko-medicinske struke D. D. koji je pojasnio da zbog nedostatka obdukcije nije utvrđen tačan uzrok smrti, ali da se iskustveno može zaključiti da su spoljne manifestacije na tijelu oštećenog ukazale na teške tjelesne povrede opasne po život. Osnovni sud je istakao da je navedeni vještak raspolagao sa dovoljnom količinom informacija i podataka iz kojih je nesporno zaključio da je smrt oštećenog u kauzalnoj vezi sa spornom saobraćajnom nezgodom. Dalje je navedeno da je sud prihvatio u cijelosti i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ž. B., čiji se nalaz ne razlikuje mnogo u zaključcima od nalaza i mišljenja vještaka M. G. Prema mišljenju tih vještaka, da je obratio pažnju na zaustavljenu kolonu vozila i smanjio brzinu kretanja svog vozila apelant je mogao zaustaviti svoje vozilo pred preprekom koju je za njega predstavljao oštećeni. S druge strane, Osnovni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje G. M., također vještaka saobraćajne struke, s obrazloženjem da nije jasno na osnovu kojih dokaza je taj vještak zaključio da je oštećeni predstavljao za apelanta nepredvidljivu prepreku. Iskaz svjedokinje V. T. – apelantove supruge Osnovni sud je ocijenio u velikom dijelu pristrasnim i usmjerenim na to da u potpunosti isključi apelantovu odgovornost. U odnosu na apelantov iskaz u dijelu u kojem objašnjava svoje ponašanje, Osnovni sud je ocijenio nalogičnim i neutemeljenim s obzirom na objektivno utvrđene činjenice. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su u konkretnom slučaju dokazani navodi optužnice.
4. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 057593 22 Kž od 8. aprila 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju je navedeno da nisu opravdani apelantovi žalbeni prigovori kojima se izlaže metodologija i način ocjene izvedenih dokaza, a posebno ocjena vjerodostojnosti provedenih saobraćajnih vještačenja. U vezi s tim je navedeno da je Osnovni sud, u situaciji kada postoje dva suprotstavljena vještačenja, pravilno postupio kada je iskoristio svoje diskreciono pravo da odredi treće vještačenje po vještaku saobraćajne struke Ž. B.. Okružni sud je istakao da je Osnovni sud saobraćajnu ekspertizu trećeg vještaka sa pravom ocijenio stručnom i objektivnom, te zasnovanom na pouzdanim dokaznim sredstvima koji nesumnjivo upućuju na apelantovu odgovornost. Pri tome je Okružni sud istakao da je navedeni vještak na pouzdan način utvrdio dinamiku i tok saobraćajne nezgode, odnosno odgovorio na sva ključna pitanja u vezi sa njenim uzrokom. Dalje je navedeno da je apelantovo ponašanje nesumnjivo predstavljalo nepropisnu vožnju iz razloga što nije izabrao odgovarajuće rješenje u konkretnoj situaciji, tj. nije pravilno disponirao sa ovlaštenjima koja propisuje odgovarajuća pravna norma. Okružni sud je istakao da apelant svoju vožnju nije uskladio sa konkretnom saobraćajnom situacijom, uslovima puta i okolnostima izazvanim stvaranjem kolone zaustavljenih vozila na putnom pravcu. Pri tome je ukazano da utvrđeno nepropisno postupanje oštećenog ne isključuje postojanje uzročne veze između apelantovog kršenja saobraćajnih propisa i posljedice koja je nastupila. Stoga je zaključeno da se odbrana neosnovano pozivala na apelantovo pouzdanje da će i drugi učesnici u saobraćaju postupati u skladu sa saobraćajnim propisima, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da apelantovi postupci također nisu bili usklađeni sa saobraćajnim propisima.
5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo, te ističe da su redovni sudovi ispoljili proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i da ne postoje objektivni dokazi da je počinio krivično djelo. U vezi s tim navodi da nije dokazana uzročno-posljedična veza između tjelesnih povreda i nastupanja smrti oštećenog. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je tako proizvoljno utvrđeno činjenično stanje rezultiralo i proizvoljno primijenjenim materijalnim pravom, te kršenjem principa in dubio pro reo i prava na obrazloženu sudsku odluku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi sa ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra , presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su posebno jasno obrazložili zašto se apelant, i pored nepropisnog postupanja oštećenog, smatra odgovornim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica temeljila samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru vještačenjima koja su proveli vještaci saobraćajne struke Ž. B. i M. G., odnosno zašto nije prihvaćen nalaza i mišljenje vještaka G. M. (vidi tačku 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije u njegovoj nadležnosti da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem sudu pouzdan ili ne (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50. sa daljnjim referencama). Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza a posebno nalaze i mišljenja vještaka čijim iskazima su redovni sudovi poklonili vjeru. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman