Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/22 (A. R.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3643/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3643/22, rješavajući apelaciju Amira Ragipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Ragipović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 961312 22 Pžp od 4. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Ragipović sa Ilidže (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Burović advokat sa Ilidže, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 961312 22 Pžp od 4. jula 2022. godine.

2. Apelant je 19. aprila 2022. godine podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu označenog broja od 16. aprila 2022. godine, kojeg je izdala Policijska uprava Ilidža, zbog prekršaja iz člana 38. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije.

3. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj 65 0 Pr 961312 22 Pr od 7. juna 2022. godine, odbacio apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje, jer je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi, u skladu sa članom 57. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud izvršio uvid u dostavljeni zahtjev za sudsko odlučivanje, odnosno prekršajni nalog i uočio da se apelant na nalogu potpisao i to u dijelu koji je naznačen kao prihvatanje odgovornosti, a da je tražio i sudsko odlučivanje. Zatim je sud naveo da je iz kopije originalnog prekršajnog naloga, kojeg je uz dopis dostavio MUP KS, Policijska uprava Ilidža od 10. maja 2022. godine, vidljivo da je apelant, na licu mjesta, 16. aprila 2022. godine, prihvatio odgovornost, tj. da se potpisao u dijelu koji se odnosi na prihvatanje odgovornosti i da se odrekao sudskog odlučivanja. Stoga je sud apelantov zahtjev odbacio.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 Pr 961312 22 Pžp od 4. jula 2022. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da nije znao da potpisuje prihvatanje odgovornosti, jer je samo potpisao tamo gdje su mu pokazali policijski službenici. Istakao je da je na takav način doveden u zabludu jer ga niko od policajaca nije pitao da li prihvata odgovornost. U vezi s tim, Kantonalni sud je izvršio uvid u spis i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje, zato što je apelant prihvatio odgovornost i na taj način se odrekao prava na sudsko odlučivanje. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantu prekršajni nalog uručen lično i da je apelant tom prilikom prihvatio odgovornost, na način da je nalog potpisao i to u dijelu koji je naznačen za prihvatanje odgovornosti. Kantonalni sud je posebno istakao da je razmatrao apelantove žalbene navode koji se odnose na odluka Ustavnog suda broj AP-2009/20. Međutim, sud je zaključio da apelant svojim žalbenim navodima nije ozbiljno doveo u sumnju dobrovoljnost svog potpisa na prekršajnom nalogu, te stoga to nije moglo uticati na drugačiju odluku.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe, da nije dobrovoljno i svjesno prihvatio odgovornost za prekršaj i da su ga policijski službenici doveli u zabludu. Ističe da mu je policijski službenik „prstom pokazao gdje da stavi potpise, ne pitajući ga pri tom da li prihvata odgovornost.“ Smatra da je način na koji je utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku nepravilno, jer je onemogućen da u sudskom postupku dokazuje da je prekršajni nalog potpisao, jer ga je policija dovela u zabludu. U prilog svojim tvrdnjama, apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-603/21, koja se, kako smatra, analogno može primijeniti i na ovaj slučaj. Ističe da je apelant ratni vojni invalid i da ne može pročitati prekršajni nalog, a i da je mogao pročitati, on to ne bi učinio jer nije vjerovao da bi ga policija na takav način mogla dovesti u zabludu. Rješenja redovnih sudova ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku i prava na pristup sudu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju nije bio dopušten apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu, te da su odgovorili i na apelantove navode koji se odnose na primjenu odredaba člana 57. Zakona o prekršajima u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u takvim obrazloženjima redovnih sudova.

10. Kada su u pitanju apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je ispunjavanje formalnih uslova za korištenje propisanog pravnog lijeka jedno od takvih dozvoljenih ograničenja, te da se odbacivanje pravnog lijeka zbog neispunjavanja propisanih formalnih uslova ne može smatrati proizvoljnim ograničavanjem navedenog prava. Ovo posebno iz razloga što je u prekršajnom postupku nesporno utvrđeno da je prekršajni nalog apelant potpisao na dva mjesta (lično uručenje i prihvatanje odgovornosti). S druge strane, kada su u pitanju apelantovi navodi da je prekršajni nalog potpisao tako što je bio doveden u zabludu, Ustavni sud konstatuje da specifične okolnosti svakog pojedinačnog predmeta mogu biti od značaja kod ocjene postojanja eventualnog pretjeranog formalizma redovnih sudova prilikom odlučivanja o zahtjevu za sudsko odlučivanje u prekršajnom postupku. Međutim, u takvim okolnostima je neophodno da apelant dostavi dokaze u pogledu postojanja određenih specifičnih okolnosti, odnosno da svoje navode potkrijepi na način kojim bi ih učinio vjerovatnima (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2009/20od 20. oktobra 2021. godine, tač. 38. i 40. i AP-603/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 40.). Isto tako, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o postojanju prinude, odnosno iznude prilikom potpisivanja prekršajnog naloga što bi potencijalno dovelo u pitanje apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, budući da ni sam apelant ne spori da je prekršajni nalog potpisao dobrovoljno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom prekršajnom postupku nisu postojale okolnosti koje bi (i pored de facto potpisanog prekršajnog naloga) rezultirale donošenjem meritorne odluke, a ne odbacivanjem zahtjeva za sudsko odlučivanje.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/22 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio