Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3029/22 (A. Š.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vještak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3029/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3029/22, rješavajući apelaciju Adnana Šljivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Šljivića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 019923 22 Kž 5 od 23. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Šljivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa „Odvjetničko društvo Tvrtković“ d.o.o. Mostar, podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 019923 22 Kž 5 od 23. maja 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 019923 21 K od 4. marta 2021. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 019923 21 K od 4. marta 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je na način opisan u tač. 1. izreke presude počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav (1) Krivično zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa krivičnim djelom ubistva u pokušaju iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH i krivičnim djelom lahke tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH. Za radnje opisane tačkom 2. izreke presude apelant je oglašen krivim za krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav (1) KZFBiH i krivično djelo neovlaštene nabave, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65. stav (1) u vezi sa članom 7. stav (3) Zakona o oružju i municiji u HNK. Za navedena krivična djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. U odnosu na krivično djelo izazivanja opće opasnosti je utvrđeno da je kritične prilike postojala opasnost za život ljudi i to A. P. i H. B., jer je apelant sa udaljenosti od oko 50 metara pucao iz vatrenog oružja u njihovom pravcu, kao i da je ispaljeni metak pogodio parkirano vozilo. Na opisani način, kako je navedeno, apelant je stvorio realnu opasnost za život ljudi i imovine, dok je ocijenjena kao potpuno neosnovana apelantova tvrdnju da je postupao u krajnjoj nuždi. U odnosu na krivično djelo lahke tjelesne ozljede je navedeno da ni za odbranu nije sporno da je apelant kritične prilike pucao i pogodio A. V. Općinski sud je istakao da je apelant bio svjestan da pucanjem iz vatrenog oružja može navedenom licu nanijeti tjelesnu ozljedu, a da je vještačenjem utvrđeno da se radilo o lakoj tjelesnoj ozljedi. Sud je, u odnosu na krivično djelo ubistva u pokušaju, obrazložio da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelant pucao u D. Ć. koji je zadobio dvije prostrijelne rane za koje je medicinskim vještačenjem utvrđeno da predstavljaju opasnost po život i koje su mogle na ozbiljniji način ugroziti njegov život. Posebno je analizirana i mogućnost da li je apelant u odnosu na A. V. i D. Ć. postupao u nužnoj odbrani, odnosno je li djelovao na mah. U vezi s tim je ocijenjen kao neosnovan stav odbrane da je apelant prilikom pucanja u D. Ć. bio u stanju jake prepadnutosti i uzbuđenja, te da je oštećene D. Ć. i A. V. pogodio iz nehata, a da mu je stvarna namjera bila pucati pored njih. Ukazano je da je apelant u svom iskazu izjavio: „Pucao sam u desnu nogu. Htio sam ga raniti.“ Iz takve izjave, kako je navedeno, proizlazi apelantova jasno iskazana namjera da gađa D. Ć. uz svijest da ga može usmrtiti što je i htio, a da je „splet sretnih okolnosti“ doveo do toga da posljedice ne budu fatalne. Pri tome je, temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. O. Ć., utvrđeno da apelant u vrijeme obavljenog psihijatrijskog pregleda nije ispoljavao simptome i znake privremenog ili trajnog duševnog poremećaja psihotičnog karaktera, niti se radilo o duševno zaostaloj osobi. Stoga je, suprotno tvrdnjama odbrane, zaključeno da je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret zbog karakteristika svoje ličnosti, a ne zbog stanja neuobičajene i prekomjerne razdraženosti u koju je doveden ponašanjem oštećenog D. Ć.

4. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je odbio prijedlog odbrane da se izvede novo medicinsko vještačenje povreda koje je zadobio D. Ć., zbog sumnje u tačnost nalaza bolnice u kojoj je zaposlena supruga brata D. Ć. Taj dokazni prijedlog je ocijenjen kao paušalan i bez ikakve argumentacije, uz obrazloženje da je D. Ć. u navedenoj bolnici pregledan, prilikom čega su konstatovane vrste povreda. Stoga je navedeno da odbrana nije učinila vjerovatnim tvrdnje o lažiranju nalaza, niti je čak dostavljen dokaz da je spomenuta osoba u kritično vrijeme radila na odjelu bolnice gdje je primljen D. Ć. Također je odbijen kao neosnovan i prijedlog odbrane za dodatnim psihijatrijskim vještačenjem apelanta na okolnost njegove uračunljivosti. U odnosu na to pravno pitanje, Kantonalni sud je istakao da je vještak medicinske struke dr. O. Ć. kod davanja svog nalaza imao u vidu sve činjenice događaja, pa i one koje se odnose na stanje apelantovog straha i razdraženosti u kritično vrijeme.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 019923 21 K od 4. marta 2021. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su podnijeli apelant i tužilac, te je potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da odbijanje navedenih prijedloga odbrane nije dovelo u pitanje zakonitost prvostepene presude. U vezi s tim su ponovljeni argumenti koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju prvostepene presude (vidi, tačka 4. ove odluke). U odnosu na žalbeni navod kojim se negira počinjenje krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, Vrhovni sud je istakao da okolnost da su se H. B. i A. B. nakon apelantovog pucnja nalazili na različitim stranama, ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda. Također je navedeno da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je apelant u izvršenju tog djela postupao u krajnjoj nuždi. U odnosu na krivično djelo ubistva u pokušaju je navedeno da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je apelant u D. Ć. ispalio samo jedan metak, a drugi u A. V.. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da dvije prostrijelne rane koje je zadobio D. Ć. nisu mogle nastati od jednog metka, već od najmanje dva, kako je to objasnio vještak dr. D. K. Pri tome je navedeno da broj pronađenih čahura i ispaljenih metaka u konkretnom slučaju nije od odlučnog značaja kako to smatra odbrana, s obzirom na to da su povrede oštećenih verifikovane medicinskom dokumentacijom te nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke. Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantove žalbene navode da je postupao u stanju jake razdraženosti i straha. Ukazano je da je na navedene okolnosti vještak medicinske struke dr. O. Ć. obavio intervju sa apelantom prije sačinjavanja nalaza i mišljenja, a da ga je potom odbrana na te okolnosti unakrsno ispitala pri čemu je on ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Također je ocijenjena kao neprihvatljiva i teza odbrane da je Kantonalni sud morao imati u vidu da je apelant dobrovoljno odustao od daljnjeg pucanja u D. Ć. zbog čega je trebao biti oslobođen od kazne, te eventualno biti kažnjen za drugo krivično djelo-lahke tjelesne ozljede. To što apelant nije ispalio sve metke iz pištolja ne znači, kako je istakao Vrhovni sud, samo po sebi apelantov dobrovoljni odustanak u situaciji kada su ga policijski službenici lišili slobode za vrijeme trajanja inkriminisanog događaja. Konačno, Vrhovni sud je naveo da na navedene zaključke suda nisu od utjecaja ni apelantovi navodi da je dobar strijelac i da je htio, on bi i usmrtio D. Ć. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su u obrazloženju prvostepene presude jasno razmotrena sva suštinska pitanja.

6. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo iz tačke 1. izreke prvostepene presude, te ističe da su redovni sudovi ispoljili proizvoljnost prilikom ocjene dokaza. U vezi s tim navodi da je je sud izveo sve dokaze optužbe, a da je odbio brojne dokaze odbrane, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno načelo „jednakosti i postupanja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantov navod kojim problematizira odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga odbrane, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (vidi Evropski sud, Yakhymovych protiv Ukrajine, presuda od 16. decembra 2021. godine, broj predstavke 23476/15, tačka 28). Također, Ustavni sud podsjeća i da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zato što je stranka to predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz, u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno prihvatiti izvođenje takvog dokaza na suđenju (vidi, Evropski sud, Hodžić protiv Hrvatske, presuda od 4. aprila 2019. godine, predstavka broj 28932/14, tačka 61. sa daljnjim referencama). Pri tome, Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije u njegovoj nadležnosti da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (vidi, Evropski sud, Gaggle protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50. sa daljnjim referencama).

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru vještačenjima koja su proveli vještaci medicinske struke kako na okolnost utvrđenja nastanka ozljeda oštećenih A. V. i D. Ć, tako i na okolnost utvrđenja apelantove uračunljivosti u kritično vrijeme. U vezi s tim su redovni sudovi jasno obrazložili i zašto je odbijen apelantov prijedlog da se provedu nova vještačenja na navedene okolnosti. Pri tome, apelant ne tvrdi da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza a posebno nalaze i mišljenja vještaka čijim iskazima su redovni sudovi poklonili vjeru. U takvim okolnostima se pokazuju očigledno neosnovanim apelantovi navodi o povredi načela ravnopravnosti u postupku, budući da proizlazi da je apelantu, u smislu relevantnih stavova Evropskog suda „data razumna prilika da iznese svoj predmet pod uvjetima koji [ga] ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika“ (vidi, Evropski sud, Mikolić protiv Hrvatske, odluka od 23. marta 2021. godine, predstavka broj 53561/17, tačka 23).

13. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su posebno jasno obrazložili zašto se apelant smatra odgovornim za krivična djela koja su mu stavljena na teret i za koja je osuđen. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica temeljila samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka-iskaza mnogobrojnih svjedoka, te više vještačenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi prima facie ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3029/22 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio