Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2071/22 ("Makroprom" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2071/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2071/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Makroprom“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Makroprom“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 030425 21 Gž od 18. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Makroprom“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Aleksandar Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 030425 21 Gž od 18. marta 2022. godine.

2. Ministarstvo finansija RS, Poreska uprava Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), podnijelo je tužbu Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta i S. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora.

3. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 030425 20 P od 5. aprila 2021. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi ništavost ugovora o ustupanju potraživanja (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen 20. jula 2016. godine između apelanta i tuženog. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je 20. jula 2016. godine između apelanta kao ustupioca potraživanja i tuženog kao primaoca potraživanja zaključen sporni ugovor o ustupanju potraživanja. Apelant je spornim ugovorom na tuženog prenio dio svojih potraživanja koja su mu dosuđena pravosnažnim presudama u postupku koji je vodio protiv Grada Prijedora. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisana obaveza stranaka da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, odnosno da sud za utvrđivanje neke činjenice primjenjuje pravila o teretu dokazivanja. Pored toga, sud je ukazao i na odredbu člana 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu (u daljnjem tekstu: ZUPP), kojim je propisano da poslovni subjekti ne mogu izmirivati novčane obaveze obračunskim plaćanjem ukoliko su im blokirani računi po osnovu naloga za prinudnu naplatu u trenutku plaćanja. S obzirom na to da na osnovu sprovedenih dokaza nije mogao na pouzdan način utvrditi činjenicu da li je apelantov transakcijski račun bio blokiran u vrijeme zaključenja spornog ugovora, sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Naveo je da se ta činjenica mogla pouzdano utvrditi finansijskim vještačenjem, koje tužilac nije predložio u dokaznom postupku. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP-a i Advokatske tarife te na osnovu uspjeha stranaka u sporu.

4. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 030425 21 Gž od 18. marta 2022. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je utvrđeno da je ništav sporni ugovor zaključen između apelanta i tuženog. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom su propisane situacije u kojima se utvrđuje ništavost zaključenog ugovora. Ukazao je i na odredbu člana 28. ZUPP-a kojom je propisano da je „obračunsko plaćanje izmirenje međusobnih novčanih obaveza i potraživanja između učesnika bez novca“ te ukazao da je stavom 3. navedene odredbe propisano „ograničenje, gdje je određeno da poslovni subjekti ne mogu izmirivati novčane obaveze obračunskim plaćanjem, ukoliko su im računi u trenutku plaćanja blokirani po osnovu naloga za prinudnu naplatu, osim ako drugim propisom nije drugačije određeno“. Okružni sud je u vezi s tim istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je apelantov račun bio blokiran. Sud je istakao da je tužiočeva obaveza, u skladu s odredbama čl. 123. i 126. ZPP-a, bila da dokaže da su apelantovi računi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bili blokirani. U vezi s tim, sud je naveo da iz rješenja Ministarstva finansija RS od 3. marta 2010. godine, koje je prezentovano u dokaznom postupku, proizlazi da je izvršena blokada apelantovog računa zbog neizmirenih poreskih obaveza. S druge strane, sud je naveo da apelant i tuženi tokom postupka nisu pružili dokaze da je to rješenje poništeno ili na drugi način stavljeno van snage. Osim toga, apelant je spornim ugovorom tuženom ustupio i prenio dio svojih potraživanja na osnovu pravosnažnih presuda, odnosno na taj način je došlo do promjene povjerilaca u obligacionom odnosu. S obzirom na to da su na opisani način apelant i tuženi vršili obračunsko plaćanje, i pored činjenice da je apelantov račun bio blokiran, proizlazi da su postupali suprotno odredbama člana 28. ZUPP-a. Budući da je sporni ugovor suprotan prinudnim propisima, Okružni sud je u skladu s odredbom člana 229. stav 4. ZPP-a preinačio prvostepenu presudu. Takođe, preinačena je i odluka o troškovima postupka u skladu s odredbom člana 386. stav 1. ZPP-a.

5. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je Okružni sud na osnovu pretpostavki, pogrešnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev. Smatra da su dostavljeni samo dokazi koji idu u prilog tužiocu, odnosno da je pogrešan zaključak suda da su njegovi računi bili blokirani u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Ističe da spornim ugovorom nije vršeno obračunsko plaćanje, kao i da odredbama člana 28. ZUPP-a nije propisana ništavost pravnog posla.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema svojoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.usavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.usavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a i ZUPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud polazeći od dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom posebno obrazložio na osnovu čega je utvrdio činjenicu da je apelantov račun bio blokiran u vrijeme zaključenja spornog ugovora, odnosno da je postupano suprotno prinudnim propisima. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2071/22 ("Makroprom" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio