Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3177/22 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3177/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3177/22, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 198054 21 Rev od 21. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nenad Rebac advokat iz Mostara, podnio je 12. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 198054 21 Rev od 21. aprila 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 198054 18 Ps od 21. decembra 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu Općini Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati naknadu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužilac u tužbi naveo da apelant ostvaruje prihod korištenjem hidroakumulacije Rama za proizvodnju električne energije, te da mu je u skladu sa Zakonom o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata (u daljnjem tekstu: Zakon) dužan plaćati naknadu. Naveo je da se takva naknada procentualno usklađuje sa svakim povećanjem cijena električne energije koju utvrđuje Regulatorna komisija za električnu energiju (u daljnjem tekstu: FERK). Tužilac je naveo da je apelant, pri obračunu visine naknade, propustio uzeti u obzir povećanje cijena električne energije koju je utvrdio FERK rješenjem od 21. jula 2010. godine. Dalje, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem FERK-a od 21. jula 2010. godine utvrđena prosječna cijena električne energije „na pragu HE Rama“. Dalje, Općinski sud je naveo da je Zakonom određeno da su javna preduzeća i druga pravna lica koja ostvaruju prihod od tih objekata dužna plaćati naknadu općini na čijem području je izgrađen hidroakumulacioni objekat. Navedenim Zakonom je određena i visina naknade. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona je propisano da se naknada procentualno usklađuje sa svakim povećanjem, odnosno smanjenjem cijene električne energije koju utvrđuju FERK i primjenjuje se od dana povećanja odnosno smanjenja cijene električne energije.
3. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka utvrdio iznos ukupne neisplaćene naknade za potopljeno zemljište po metodologiji obračuna povećanja cijene električne energije „na pragu elektrana“, a povećanje je određeno i obračunato po rješenju FERK-a. Općinski sud je naveo da se u izreci rješenja FERK-a na više mjesta upotrebljava formulacija „na pragu hidroelektrana“ zbog čega je zaključio da cijena električne energije može i treba biti samo proizvodna cijena električne energije, koju je prema ranijem Zakonu o električnoj energiji (u daljnjem tekstu: ZEE) utvrđivao FERK. Osim toga, Općinski sud je naveo da je bez uticaja na presuđenje konkretne pravne stvari to što novi ZEE u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2013. godine nije uredio pitanje plaćanja naknada za korištenije hidroakumulacionih objekata, budući da je rješenjem FERK-a, kao konačnim aktom nadležnog organa, odlučeno o toj visini. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je rješenje FERK-a stavljeno van snage niti je izmijenjeno, a parnični sud je vezan za odluke nadležnog pravnog lica (član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 2, 3, 4. i 5. Zakona i člana
1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona zaključio da se naknada za korištenje hidroakumulacionih objekata računa u odnosu na povećanje ili smanjenje cijene električne energije na pragu hidrocentrale.
4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 58 0 Ps 198054 21 Pž od 18. augusta 2021. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju već može govoriti o ustaljenoj praksi sudova, jer postoji više odluka i općinskih i kantonalnih sudova, kao i Vrhovnog suda, u kojima je izneseno isto shvatanje u pogledu cijene električne energije na osnovu koje se računa naknada jedinicama lokalne samouprave za potopljena područja.
5. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 198054 21 Rev od 21. aprila 2022. godine odbio apelantovu reviziju uz obrazloženje da u potpunosti prihvata zaključke nižestepenih sudova. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da je stav tog suda, a i nižestepenih sudova, potvrđen odlukom Ustavnog suda broj AP-4482/20 od 12. januara 2021. godine.
6. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom. S tim u vezi ističe da je osporenu presudu Kantonalnog suda donijelo vijeće u kojem je sudjelovala sutkinja R. T. koja je prethodno bila sudac pojedinac u Općinskom sudu i koja je u dva parnična postupka koja su se vodila po istom pravnom i činjeničnom osnovu, između apelanta i drugih tužitelja sudila i donijela presude u korist tužitelja. Pri tome, apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-3837/20. Dalje, apelant ističe da je Vrhovni sud „cijenu na pragu proizvodnog objekta“ koja uopće nije navedena u ZEE ni u Zakonu, paušalno prihvatio kao propisane odredbe navedenih zakona, te ih neosnovano primijenio na apelanta. Također, apelant ističe da je odredbom člana 59. ZEE Federacije Bosne i Hercegovine tržište električne energije na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine od 1. januara 2015. godine u cijelosti deregulirano. Slijedom navedenog zakonskog određenja smatra da je prestala primjena svih pojedinačnih akata FERK-a koje se odnose na cijenu električne energije na nekvalificirane kupce.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima koji se tiču navodne pristrasnosti suda, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. novembra 2020. godine, tač. od 134. do 136, uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost sutkinje Kantonalnog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio pristrasan. Da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a propisano da će sudija biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o odvojenim postupcima, te da, kako to jasno proizlazi i iz apelantovih navoda, ista sutkinja, koja je rješavala o žalbi, nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda u istom postupku. Naime, sam apelant navodima apelacije potvrđuje da se radi o učestvovanju iste sutkinje R. T. u donošenju odluka na dvije različite instance (Općinskog i Kantonalnog suda) u dva različita postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti, u smislu člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u tom pravcu, osim ukazivanja da je sutkinja R. T. kao sutkinja Općinskog suda, donijela presude u korist tužitelja, nije dostavio nijedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinio opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti navedene sutkinje, niti iz priloženih dokaza uz apelaciju takvo što proizlazi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-2617/20 od 9. marta 2022. godine, tač. 41. do 43, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud primjećuje da apelant navode o pristrasnosti, prema stanju spisa, nije isticao u reviziji Vrhovnom sudu.
12. Što se tiče odluke Ustavnog suda broj AP-3837/20 na koju je ukazao apelant, Ustavni sud zapaža da iz te odluke proizlazi da su se činjenice tog predmeta razlikovale od činjenica konkretnog predmeta. Naime, u navedenom predmetu apelant je pred redovnim sudovima tražio izuzeće sutkinje, ali je njegov zahtjev odbijen. Sa druge strane, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, prema stanju u spisu, apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće sutkinje za koju je smatrao da je pristrasna. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, u obrazloženju osporene odluke razmotrio sva sporna pitanja koja su bila relevantna za donošenje odluke i dao detaljne, jasne i relevantne razloge za odluku koja se osporava apelacijom. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili da je proizvodna cijena električne energije (cijena na pragu hidroelektrane) osnov za utvrđivanje potrebnih prihoda za proizvodnju, distribuciju i opskrbu električnom energijom. Stoga, imajući u vidu da je osporenom odlukom apelant obavezan da tužiocu isplati utuženi iznos na ime povećanja cijena električne energije, Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Također, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao i u svojoj dosadašnjoj praksi, na koju je ukazao i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-4482/20 od 12. januara 2021. godine i AP-1580/21 od 9. juna 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman