Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4759/22 („Prerada i promet mlijeka“ d. d. Tuzla)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4759/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4759/22, rješavajući apelaciju „Prerada i promet mlijeka“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Prerada i promet mlijeka“ d. d. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 295852 20 Gž od 20. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Prerada i promet mlijeka“ d. d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnijela je 12. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 295852 20 Gž od 20. septembra 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 295852 17 P od 24. oktobra 2019. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je održajem stekla pravo vlasništva na nekretnini bliže označenoj u izreci presude, što su V. K., V. V. i V. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se apelantica uknjiži kao vlasnik navedene nekretnine sa 1/1.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Gradske eksproprijacione komisije Narodnog odbora opštine Tuzla od 9. marta 1951. godine eksproprisana parcela koja je bila vlasništvo J. H. (u daljnjem tekstu: prednika tuženih) za potrebe izgradnje željeznice, te je određeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja izvršiti upis društvene svojine. Dalje, utvrđeno je da eksproprisana parcela cijepana, te da je od nje nastala, između ostalih, i parcela koja je upisana kao suvlasništvo tuženih (u daljnjem tekstu: sporna parcela) budući da u zemljišnoknjižnoj evidenciji nije provedeno rješenje o eksproprijaciji. Pri tome, utvrđeno je da je apelantičin prednik (OOUR „Mljekara“ Tuzla) na spornoj parceli 1978. godine izgradio objekte za proizvodnju. Konačno, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te istorijata zemljišnoknjižnih promjena, da sporna parcela predstavlja gradsko građevinsko zemljište. Općinski sud je zaključio da je apelantica zakonit i savjestan posjednik sporne parcele, te da je neprekidnim posjedovanjem u periodu od 10 godina od dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, stekla pravno vlasništva na spornoj parceli u smislu odredbe člana 58. stav (1) Zakona o stvarnim pravima.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 295852 20 Gž od 20. septembra 2022. godine uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem o eksproprijaciji od prednika tuženih uz naknadu izuzeta parcela za potrebe željeznice, radi izgradnje pruge, te da je njenim cijepanjem nastala sporna parcela. Imajući u vidu da apelantica odnosno njen prednik nisu korisnici eksproprijacije, Kantonalni sud je ukazao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica zakonit posjednik sporne parcele. Takođe, ukazao je da sporna parcela ima karakter gradskog građevinskog zemljišta. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je ukazao da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od 16. maja 2003. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, kojim je između ostalog propisano da gradsko građevinsko zemljište može biti u prometu. S obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela 16. januara 2017. godine, pod pretpostavkom da je savjestan posjednik, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije ispunila uslov od 20 godina savjesnog i neprekidnog posjedovanja sporne parcele, kao pretpostavku za sticanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da rok za sticanje prava vlasništva održajem u konkretnom slučaju počinje teći od 16. marta 2003. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu. Imajući u vidu da je duže od 20 godina u savjesnom posjedu sporne parcele, smatra da je održajem stekla pravo vlasništva na toj parceli. Smatra da je rok za dosjelost počeo teći od 1995. godine, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o vlasničkim odnosima, od kada je omogućeno sticanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima i Zakona o građevinskom zemljištu dao dovoljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva (vidi tačku 4. ove odluke). Pri tome, Ustavni su podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao pitanje sticanja prava vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi zaključili da se u tom slučaju rok dosjelosti računa od dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2717/20 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman