Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-669/24 (Z.M.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-669/24
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-669/24, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017538 24 Krž 15 od 9. januara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vojkovića, kojeg zastupa advokat Vesna Tupajić iz Istočnog Sarajeva, podnio je 14. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017538 24 Krž 15 od 9. januara 2024. godine i S1 1 K 017538 15 Kri od 22. decembra 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 1. aprila 2024. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 18. aprila 2024. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor. Ustavni sud je 12. maja 2024. godine apelantu dostavio odgovor Suda BiH radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju Suda BiH.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Suda BiH od 22. decembra 2022. godine apelant i ostalih 11 optuženih lica oglašeni su krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka
h) u vezi s tač. a), d), e), f), g) i k) u vezi sa članom 180 st. (1) i (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Presudom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina u koju mu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru.
Osporena rješenja
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 017538 15 Kri od 22. decembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), apelantu te D. M., Z. S. i I. Z. (u daljnjem tekstu: optuženi) određen je pritvor zbog postojanja okolnosti iz člana 138 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) a u vezi s pritvorskim razlozima iz člana 132 stav (1) tačka a) ZKPBiH. Rješenjem je određeno da pritvor apelantu može da traje najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda.
7. U obrazloženju prvostepenog rješenja Sud BiH je istakao da je za određivanje pritvora ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora na osnovu odredbe člana 138 stav (1) ZKPBiH jer je donesena presuda protiv optuženih. Dalje je navedeno da je sud imao u vidu subjektivne okolnosti na strani optuženih, uključujući i apelanta, koje se prvenstveno ogledaju u izrečenim višegodišnjim kaznama zatvora. Ta činjenica, kako je navedeno, u ovom procesnom trenutku može da predstavlja snažan motiv optuženih da pobjegnu, sakriju se ili odu u nepoznato mjesto ili u inostranstvo. U vezi s tim je navedeno da je opasnost od bjekstva optuženih intenzivirana činjenicom da su oni svjesni težine svog krivičnopravnog položaja u smislu izrečene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je navedene okolnosti – težinu krivičnog djela za koje su optuženi oglašeni krivim i visinu izrečene kazne − cijenilo kao dodatni motiv za bjekstvo. Te okolnosti posmatrane u svojoj sveukupnosti, kako je to navedeno, jasno upućuju na zaključak da bi optuženi mogli da pobjegnu, što bi u konačnici otežalo daljnji tok postupka. Pri tome je navedeno da se prisustvo optuženih u daljnjem toku postupka može uspješno obezbijediti jedino mjerom pritvora, a da se ograničenje njihovih prava zasniva na zakonom ispunjenim uslovima u zakonitom postupku, pri čemu određene restrikcije ne prelaze stepen neophodnog i razumnog, te su proporcionalne svojoj svrsi. Zbog toga je zaključeno da niti jedna druga mjera obezbjeđenja prisustva optuženih ne bi bila svrsishodna u konkretnom slučaju.
8. Rješenjem Suda BiH u Vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 017538 24 Krž 15 od 9. januara 2024. godine odbijene su kao neosnovane apelantova žalba te žalbe optuženih D. M. i I. Z. izjavljene protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je, u odnosu na subjektivne okolnosti za izvršenje krivičnog djela i ličnost počinilaca, Apelaciono vijeće istaklo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeno vijeće pravilno dalo karakter okolnostima koje ukazuju na opasnost od bjekstva optuženih, uključujući i apelanta, ili sakrivanja u nepoznato mjesto ukoliko budu na slobodi. U vezi s tim je navedeno da su činjenice da se optuženi terete za teško krivično djelo, za koje su im nepravosnažnom presudom izrečene kazne zatvora u trajanju od 20, 14 i 12 godina, sasvim dovoljne da u ovom trenutku može da se ocijeni pravilnim zaključak prvostepenog vijeća da postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora u ovoj fazi postupka. Apelaciono vijeće je takođe ocijenilo pravilnim stav prvostepenog vijeća da su u smislu izrečenih kazni zatvora optuženi postali svjesni težine svog krivičnopravnog položaja, kao i krivičnog djela za koje se terete. Iako navedene činjenice nisu per se razlozi za ograničenje slobode optuženih, Apelaciono vijeće je ukazalo da u konkretnom slučaju one u svojoj sveukupnosti predstavljaju okolnosti podobne za egzistiranje mjere pritvora. Pri tome je navedeno da se postojanje opasnosti od bjekstva ne mora zasnivati na preduzimanju konkretnih aktivnosti u tom pravcu, kako se to implicira žalbama optuženih, već da okolnosti na njihovoj strani ukazuju na visok stepen opasnosti od rizika od bjekstva. Konačno, Apelaciono vijeće je potvrdilo zaključak iz prvostepenog rješenja da se obezbjeđenje prisustva i uspješno vođenje krivičnog postupka može da postigne isključivo mjerom pritvora, te da niti jedna blaža mjera u konkretnom slučaju ne bi bila svrsishodna.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da osporena rješenja ne sadrže konkretne i određene činjenice koje bi dokazale ili eventualno ukazivale na bilo kakav nivo štetnog apelantovog ponašanja, odnosno na opasnost od bjekstva. U vezi s tim ukazuje da je neosnovan stav redovnih sudova da izricanje kazne zatvora predstavlja apelantov motiv za bjekstvo i skrivanje. Takođe navodi da redovni sudovi nisu razmotrili određivanje blažih mjera umjesto pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
10. Sud BiH je naveo da osporenim rješenjima nije počinjena niti jedna povreda na koju ukazuje apelant, slijedom čega su njegovi navodi u potpunosti ocijenjeni kao neosnovani.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 138. stav (1)
Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnosti počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Međutim, budući da se apelacijom problematizuje zakonitost apelantovog lišenja slobode na osnovu osporenih rješenja nakon donošenja presude, Ustavni sud će apelantove navode da ispita isključivo u smislu poštovanja garancija iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.
14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
15. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda
16. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije. Pri tome fraza „nakon osude“ ne može da se tumači restriktivno, na način da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Ruslan Yakovenko protiv Ukrajine, presuda od 4. juna 2015. godine, predstavka broj 5425/11, tačka 46 s daljnjim referencama). Prema toj praksi, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švajcarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, predstavka broj 38958/16, tačka 33 s daljnjim referencama).
17. Ustavni sud zapaža da je apelant prvostepenom presudom od 22. decembra 2023. godine proglašen krivim zbog počinjenja krivičnih djela i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, postoji osuđujuća presuda koja je prethodila osporenoj odluci o određivanju pritvora apelantu i ostalim optuženima. Apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor koji može da traje najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda. Iz navedenog proizlazi da, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o određivanju pritvora. Ustavni sud dalje zapaža da osporena rješenja sadrže jasna, relevantna i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto je zaključeno da je nakon izricanja presude apelantu neophodno produžiti pritvor. Redovni sudovi su detaljno obrazložili da su, u smislu člana 138 ZKPBiH, imali u vidu sve relevantne okolnosti koje se odnose prvenstveno na težinu krivičnog djela za koje je apelant optužen i osuđen, kao i okolnosti koje se u kontekstu apelantove ličnosti ogledaju u visini kazne zatvora, na koju je osuđen presudom od 14 godina kao dodatnog motiva za bjekstvo. Takvi zaključci i obrazloženja redovnih sudova se ne mogu ocijeniti proizvoljnim budući da navedene opasnosti nisu ocijenjene in abstracto. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi redovnih sudova opravdavali određivanje pritvora apelantu nakon donošenja osuđujuće presude i predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji su pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Pri tome, o navodnim nedostacima tih obrazloženja apelant nije ponudio dovoljne i relevantne razloge ni pred redovnim sudovima niti u apelaciji iz kojih bi moglo da se zaključi drugačije.
18. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su pri ocjeni opravdanosti određivanja mjere pritvora nakon donošenja osuđujuće presude redovni sudovi, s jedne strane, imali u vidu značaj osnovnog apelantovog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, a ti razlozi su ocijenjeni u odnosu na konkretne okolnosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi nisu propustili u osporenim odlukama razmotriti da li se svrha pritvora mogla ostvariti nekom drugom blažom mjerom, o čemu su takođe dali relevantne razloge. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 138 stav (1) ZKPBiH.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ niti u suprotnosti sa standardima iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.
20. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
21. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije jer su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za određivanje njegovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude na osnovu razloga propisanih u članu 138 stav
(1) ZKPBiH.
22. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić