Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2062/22 (Z. K.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Legitimno očekivanje
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Oduzimanje imovine
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2062/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2062/22, rješavajući apelaciju Zahide Kešetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahide Kešetović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 316129 18 Gž od 16. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahida Kešetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Mihada Bašić, advokat iz Srebrenika, podnijela je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 316129 18 Gž od 16. marta 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Općinski sud u Gradačcu je u prekršajnom postupku donio Naredbu o privremenom oduzimanju predmeta (u daljnjem tekstu: Naredba) broj 28 1 Pr 004260 17 Prpp od 7. februara 2017. godine kojom je od A. K. (u daljnjem tekstu: apelanticin sin) oduzeto putničko motorno vozilo „Volkswagen Passat“ (u daljnjem tekstu: vozilo) koje je apelanticino vlasništvo. Naredbom je odlučeno da se vozilo oduzima radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi iz razloga što je upotrijebljeno za izvršenje prekršaja iz člana 6. stav 3. kažnjivo po članu 71. stav 1. tačka 2. Zakona o cestovnom prevozu na području Tuzlanskog kantona tako što je apelanticin sin 6. februara 2017. godine vršio vanlinijski prevoz putnika iako za obavljanje takvog prevoza nije imao izdato rješenje nadležnog organa. Apelanticin sin je višestruki povratnik u vršenju prekršaja jer je u periodu od 27. februara 2015. do 14. oktobra 2016. godine prekršajno sankcioniran 21 put, od čega se osam prekršaja odnose na nelegalno obavljanje djelatnosti vanlinijskog prevoza putnika.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 28 1 Pr 004260 17 Pžp od 29. juna 2017. godine stavljena je van snage naredba od 7. februara 2017. godine i određeno da se vozilo odmah vrati apelanticinom sinu i apelantici kao vlasnici vozila. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo, između ostalog, da iz odredbe člana 79. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koja se na osnovu člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima primjenjuje i u prekršajnom postupku, proizlazi da se predmeti mogu oduzeti samo ako će poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku. U konkretnom slučaju, kako je sud ukazao, nije vođen prekršajni postupak protiv apelanticinog sina, te je stoga prvostepeni sud neosnovano izdao naredbu.
Osporene odluke
4. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 316129 17 Mal od 6. jula 2018. godine obavezan je Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Općinski sud je u obrazloženju naveo da apelantica potražuje naknadu materijalne štete zbog nezakonitog oduzimanja vozila, i to za troškove taksi-prevoza za nužno liječenje i sastavljanja žalbe po punomoćniku, oštećenja vozila i otuđenja benzina iz vozila. Zatim je navedeno da je odredbama člana 59. Zakona o sudovima propisano da Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Općinski sud je ocijenio da postoji uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada i nastale štete, te je dokazano da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada suda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantici pričinjena materijalna šteta koja se bazira na nemogućnosti vršenja vlasničkih ovlaštenja nad vozilom. Prema ocjeni suda, u skladu s odredbama člana 185. st. 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima, osnovan je apelanticin zahtjev za naknadu troškova taksi-prevoza. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom i bitnim povredama materijalnog prava u Naredbi prouzrokovao apelantici troškove koji se odnose na sastavljanje žalbe po punomoćniku i za preuzimanje oduzetog vozila. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na oštećenje vozila, otuđenje benzina, kao i naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 316129 18 Gž od 16. marta 2022. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud zanemario da je postojao pravni osnov za privremeno oduzimanje vozila. U vezi s tim je ukazano da se u skladu s odredbama člana 31. Zakona o prekršajima, u vezi sa članom 79. stav 1. i članom 80. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, na osnovu sudske odluke (naredbe) mogu privremeno oduzeti predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja. Zatim je navedeno da je taj pravni osnov prestao donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 29. juna 2017. godine kojim je naredba stavljena van snage i naloženo vraćanje vozila, što je i učinjeno 3. jula 2017. godine. Prema ocjeni suda, u situaciji kada je pogrešna primjena materijalnog prava ispravljena u žalbenom postupku, donošenje naredbe u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja adekvatan uzrok za nastanak štete u utuženom periodu. Kantonalni sud je naveo da naredba sama po sebi ne predstavlja nezakonit niti nepravilan rad suda, kako to ima u vidu odredba člana 59. Zakona o sudovima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da se u smislu člana 203. stav 1. Zakona o krivičnom postupku odredbe o troškovima krivičnog postupka primjenjuju i u prekršajnom postupku, shodno članu 18. stav 2. Zakona o prekršajima. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud zanemario da se troškovi za sastavljanje žalbe podnesene protiv naredbe i troškovi preuzimanja vozila tiču troškova prekršajnog postupka o kojima odluku donosi prekršajni sud. Dakle, apelantica je bila dužna da u prekršajnom postupku podnese zahtjev za naknadu tih troškova.
6. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantica navodi da joj je drugostepeni sud uskratio pravo na pravičnu nadoknadu za oduzetu imovinu i štetu koju je trpjela zbog oduzimanja vozila. Dalje ukazuje da je rješenje od 29. juna 2017. godine bilo protivpravno, a da je Kantonalni sud osporenom odlukom to rješenje učinio bespredmetnim. Ukazuje da se Kantonalni sud u osporenoj odluci bavio preispitivanjem prvostepene odluke iz prekršajnog postupka iako je taj isti sud u prekršajnom postupku, odlukom od 29. juna 2017. godine, utvrdio da nije postojao valjan pravni osnov za donošenje naredbe. Pogrešan je zaključak, kako apelantica navodi, da je pravni osnov otpao tek donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 29. juna 2017. godine. Smatra da nije prihvatljiv zaključak suda da naredba ne predstavlja adekvatan uzrok za nastanak štete i da oduzimanje vozila samo po sebi ne predstavlja nezakonit i nepravilan rad suda.
7. Pri razmatranju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, st. 142. i 143). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
12. Apelantica je podnesenim tužbenim zahtjevom tražila naknadu materijalne štete. Iz navedenog slijedi zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinoj postojećoj imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je apelantica u okolnostima konkretnog slučaja mogla imati „legitimno očekivanje“ da će biti udovoljeno njenom zahtjevu za isplatu naknade.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je naredbom Općinskog suda donesenom u prekršajnom postupku privremeno oduzeto apelanticino vozilo, ali je u žalbenom postupku Kantonalni sud donio rješenje kojim je naredba stavljena van snage i vozilo je vraćeno apelantici bez odlaganja. Vraćajući se na parnični postupak, koji je apelantica pokrenula, Kantonalni sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na sadržaj člana 59. Zakona o sudovima, te shodno tome eksplicitno zaključio da postupanje prvostepenog suda, odnosno pogrešna primjena prava u toku prekršajnog postupka ne predstavlja nezakonit niti nepravilan rad, kako to ima u vidu konkretna zakonska odredba. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će u datoj situaciji uspjeti s tužbenim zahtjevom, odnosno da će tužbeni zahtjev biti riješen u njenu korist.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman