Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3356/22 (J.P. Šumsko gospodarsko društvo „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3356/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3356/22, rješavajući apelaciju J.P. Šumskog gospodarskog društva „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Šumskog gospodarskog društva „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 020117 21 Gž od 8. juna 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.P. Šumsko gospodarsko društvo „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 26. augusta 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 020117 21 Gž od 8. juna 2022. godine i rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 056-0-Dn-21-000 745 od 15. septembra 2021. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „odlaganje prodaje označenih nekretnina do donošenja konačne odluke o apelaciji a radi zaštite javnog interesa i državne imovine jer bi prodajom i apelantu i osnivatelju apelanta kantonu i državi Bosni i Hercegovini, nastupila nesnosna šteta koja je teško nadoknadiva“.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-3356/22 od 5. jula 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je 10. maja 2021. godine dostavio Općinskom sudu–zemljišno knjižnom odjeljenju, zahtjev za provjeru, ispravku, brisanje i uspostavljanje novog zemljišno knjižnog stanja na označenim nekretninama te upis prava vlasništva u korist Bosne i Hercegovine i prava korištenja u korist apelanta na tim nekretninama. Općinski sud je rješenjem broj 056-0-Dn-21-000 745 od 14. juna 2021. godine naložio apelantu da u roku od 30 dana od prijema tog rješenja dostavi dokumentaciju određenu članom 3. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK) kojom bi dokazao ovlaštenja na kojim temelji svoj zahtjev. Apelant je obavezan da za prijenos prava dostavi saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava ili sudsku odluku koja mijenja tu saglasnost. Također, naložen je i upis zabilježbe roka za otklanjanje navedenog nedostatka u označenom zk ulošku.
4. Općinski sud je rješenjem broj 056-0-Dn-21-000-745 od 15. septembra 2021. godine odbio apelantov zahtjev. Općinski sud je naveo da je apelant dostavio odluku Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) o osnivanju apelanta, rješenje o upisu u sudski registar i izvod iz sudskog registra za apelanta, ugovore o prijenosu poslova gospodarenja svim državnim šumama i šumskim zemljištem te precizirane presude redovnih sudova. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/10 od 14. aprila 2009. godine prestao da važi Zakon o šumama Federacije Bosne i Hercegovine i Uredbe u vezi sa tim zakonom. HNK nije donio novi zakon kojim bi regulirao pitanja iz oblasti šuma. Apelant je bio osnovan zakonom koji je prestao važiti te nije dostavio nikakav dokaz da su poslovi koje je obavljao na osnovu tog zakona, nakon njegovog prestanka važenja, preneseni na nekog drugog ili su ponovno dati u nadležnost apelantu. Općinski sud je istakao i da je dopisom od 2. juna 2021. godine Federalno pravobraniteljstvo obavijestilo taj sud da HNK nije donio novi zakon kojim bi bilo regulirano pitanje ovlaštenog organa za obavljanje poslova gospodarenja državnim šumama i šumskim zemljištem, tako da apelant nije ovlašten da traži navedene provjere, izmjene, brisanja i upise. Navedeno je i da državu Bosnu i Hercegovinu prestavlja Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, tako da apelant ne može tražiti ni upise ni promjene u ime države Bosne i Hercegovine.
5. Kantonalni sud je rješenjem broj 07 0 Dn 020117 21 Gž od 8. juna 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio osporeno rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je osnovan kao javno preduzeće na osnovu Zakona o šumama, a to što je zakon prestao da važi nema nikakvog uticaja na njegovo postojanje. Apelant navodi da nije tražio upise u ime Bosne i Hercegovine, nego da sud po službenoj dužnosti to uradi jer to proizlazi iz ZZK, kao što i vlasništvo nad šumama proizlazi iz odluka Ustavnog suda i Sporazuma o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28 , objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi jasno ukazali zašto apelant nema pravo da traži navedene upise i da su se pri tom pozvali na relevantne propise. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja jasno proizlazi da je apelant tražio da se izvrše navedeni upisi a ne da sud po službenoj dužnosti to učini. Također, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi istakli da je tada važeći Zakon o šumama oglašen neustavnim što povlači i neustavnost akata, uključujući osnivačke akte, koji su doneseni na osnovu tog zakona. Ustavni sud smatra da takva utvrđenja i obrazloženja nisu proizvoljna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman