Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/22 (A. Š.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3420/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3420/22, rješavajući apelaciju Amir Šutrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Šutrovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 506903 16 Gž od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Šutrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 506903 22 Rev od 20. aprila 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 506903 16 Gž od 10. novembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P-506903-15-P od 9. marta 2016. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-527/22 od 20. aprila 2022. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-506903-15-P od 9. marta 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na stanu u Sarajevu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, koji imaju nositelji stanarskog prava koji su stanarsko pravo stekli do 6. decembra 2000. godine. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužena (Općina Centar Sarajevo) vlasnik spornog stana, da nije evidentiran zahtjev ranijeg nosioca stanarskog prava za povrat tog stana, da je stan bio proglašen privremeno napuštenim 1996. godine, te da je prema zapisniku tužene iz 2015. godine u stanu zatečen apelant. Općinski sud na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je apelant neprekidno od 1992. godine do 6. decembra 2000. godine živio u spornom stanu. Općinski sud je utvrdio da je apelant tek 7. marta 2000. godine prijavio prebivalište na adresi spornog stana. Dakle, Općinski sud nije utvrdio da je apelant živio u spornom stanu osam godina bez prekida do 6. decembra 2000. godine. Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer sporni stan nije nikada bio apelantova imovina, sporni stan apelant nije naslijedio ni platio, već jednostavno samoinicijativno uselio u tuđi napušteni stan. Što se tiče prava na dom, Općinski sud je naveo da apelantu to pravo niko ne ugrožava, budući da predmet konkretne parnice nije njegovo iseljenje, već sticanje stanarskog prava. Naime, to što apelant ne ispunjava uslove za priznavanje stanarskog prava, a potom otkupa stana certifikatima, nije ugroženo njegovo pravo za dalje stanovanje u spornom stanu, niti je u tom pravcu tražena sudska zaštita.
4. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 506903 16 Gž od 10. novembra 2021. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da bespravni korisnik mora koristiti stan minimalno osam godina da bi mu se eventualno priznao status nosioca stanarskog prava. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: ZPS), kao posljednji dan kada je bilo moguće steći stanarsko pravo naveden 6. decembar 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je od momenta njegovog bespravnog useljenja u sporni stan do 6. decembra 2020. godine proteklo osam godina.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 506903 22 Rev od 20. aprila 2022. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da se bespravnom korisniku ne može priznati svojstvo nosioca stanarskog prava. S tim u vezi je naveo da je odredbom člana 30. ZSO-a propisano da kada protekne osam godina od bespravnog useljenja u društveni stan, može se smatrati da je takav korisnik stekao prava koja imaju nosioci stanarskog prava. Navodi da su redovni sudovi na nesumnjiv način mogli izvesti zaključak da je apelant u tom stanu neprekidno od 1992. godine. Dalje, smatra da je prvostepeni sud potpuno neutemeljeno naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno njegovo pravo na dom, jer je sporni stan, u kojem živi trajno i nesmetano sa svojom porodicom njegov jedini i trajni „dom“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom, Ustavni sud zapaža da iz konkretnog predmeta proizlazi da je apelant živio i još uvijek živi u spornom stanu za koji je utvrđeno da predstavlja službeni stan. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se razumno može smatrati da je sporni stan apelantov „dom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je parnični postupak u konkretnom slučaju vođen po apelantovoj tužbi radi utvrđivanja da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a ne po zahtjevu tužene za apelantovo eventualno iseljenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje, da osporenim odlukama, odnosno utvrđivanjem da u konkretnom slučaju apelant na spornom stanu nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantovog prava na „dom“. Naime, iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da nije ugroženo apelantovo pravo za daljnje stanovanje u spornom stanu, niti je u tom pravcu tražena sudska zaštita. Pri tome, Ustavni sud ističe da činjenica da osporenim presudama apelantu nije omogućeno da na spornom stanu stekne stanarsko pravo, odnosno da ga otkupi certifikatima i na taj način stekne pravo vlasništva ne predstavlja uplitanje u apelantovo pravo na mirno uživanje „doma“ jer pravo na „dom“ ne podrazumijeva da taj „dom“ mora biti u privatnom vlasništvu (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 2033/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 37. i AP 883/18 od 17. decembra 2019. godine, tačka 64., dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da bi tek u situaciji u kojoj bi tužena osporila apelantu pravo da sporni stan koristi za stanovanje moglo biti pokrenuto pitanje kršenja apelantovog prava na „dom“. Kako se u konkretnom slučaju navedeno nije desilo, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-2194/22 od 5. oktobra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman