Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/22 (D. T.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Testament
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3344/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3344/22, rješavajući apelaciju Dušana Tatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Tatića protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 052025 22 Gž od 9. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Tatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić advokat iz Gradiške, podnio je 26. augusta 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 052025 22 Gž od 9. juna 2022. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 052025 19 P od 10. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 49 0 P 052025 19 P od 10. novembra 2021. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 052025 22 Gž od 9. juna 2022. godine, odbijen je tužbeni zahtjev poimenično navedenih tužitelja (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da sud poništi pismeni testament njihovog oca (u daljnjem tekstu: testator) sačinjen 15. maja 2006. godine pred svjedocima (stav 1.). Presudom je utvrđeno da je spornim testamentom povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja što je apelant dužan priznati i trpjeti da, u ostavinskom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom iza umrlog testatora, tužiteljima pripadne pravo na nužni nasljedni dio od ½ njihovog zakonskog nasljednog dijela na vlasničkom dijelu testatora, odnosno po 1/16 dijela na označenim nekretninama (u daljnjem tekstu: nekretnine) (stav 2.). Redovni sudovi su naveli da je u postupku utvrđeno da su tužitelji testatorova djeca iz njegovog prvog braka koji je razveden, a da je apelant kao brat testamentarne nasljednice, druge testatorove supruge, njen nasljednik. Utvrđeno je da je testator spornim testamentom svojoj drugoj supruzi ostavio nekretnine. Kako su u ostavinskom postupku tužitelji osporili testamentarno raspolaganje Općinski sud je rješenjem od 1. novembra 2019. godine prekinuo ostavinski postupak i uputio tužitelje na parnični postupak protiv apelanta. Tužitelji su u vezi s tim podnijeli tužbu koja je predmet ovog postupka.
3. Utvrđeno je da tužitelji zahtjev za poništenje spornog testamenta zasnivaju na iskazu poimenično navedenog svjedoka koji je tvrdio da je svoj potpis kao svjedok testamenata stavio na prazan list papira i da mu nije poznata sadržina testamenta jer nije bio prisutan prilikom njegovog sačinjavanja u advokatskoj kancelariji u kojoj je „četiri-pet godina radio kao asistent“. Svjedok je tvrdio i da nije „kucao“ testament i da nikada nije vidio testatora. U vezi s tim redovni sudovi su istakli da je navedeni iskaz ocijenjen kao kontradiktoran, naročito imajući u vidu da su drugi svjedok testamenta i advokat koji ga je sačinio umrli, a da je testament sačinjen u skladu sa čl. 65., 67. stav 1. i članom 71. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON). Stoga je zaključeno da testament ispunjava sve uvjete za punovažnost.
4. Redovni sudovi su, s druge strane, zaključili da je osnovana tvrdnja tužitelja da je spornim testamentom povrijeđen njihov nužni nasljedni dio. Naime, utvrđeno je da je u toku ovog postupka Općinski sud u Travniku donio pravosnažnu presudu broj 49 0 P 047653 19 P od 11. decembra 2020. godine, kojom je utvrđeno da nekretnine čine bračnu stečevinu majke tužitelja i njihovog oca –testatora, sa suvlasničkim dijelom ½. Tom presudom je utvrđeno da i preostale nekretnine kojima testator nije raspolagao također predstavljaju njihovu bračnu stečevinu u jednakim dijelovima. Redovni sudovi su naveli da je članom 28. stav 1. ZON-a propisano da su nužni nasljednici djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug. Navedeno je i da je članom 29. istog zakona propisano da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva „nužni dio“, a da taj nužni dio iznosi ½ od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su zaključili da je testator, raspolaganjem nekretninom koja je bračna stečevina, nesporno povrijedio nužni nasljedni dio tužitelja. Redovni sudovi su naveli da, uzimajući u obzir navedenu presudu kojom je utvrđena bračna stečevina majke tužitelja i testatora, nužni nasljedni dio tužitelja iznosi po 1/16. S obzirom na to, redovni sudovi su istakli da je članom 30. stav 1. ZON-a jasno propisano da kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganje testamentom će se smanjiti a pokloni vratiti ukoliko je potrebno da bi se namirio nužni dio. Navedeno je i da nužni nasljednici imaju pravo na nužni nasljedni dio iz cjelokupne zaostavštine. Zbog toga su sudovi zaključili da tužiteljima pripada nužni nasljedni dio iz cijele testatorove zaostavštine, a dio te zaostavštine je i nekretnina koja je bila predmet spornog testamenta.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je testament voljno raspolaganje imovinom i da ima prednost pred svim ostalim raspolaganjima. Navodi i da tužitelji nisu imali pravo na ovu tužbu jer nisu u ostavinskom postupku isticali da im je povrijeđen nužni nasljedni dio. Apelant smatra da se proizvoljnost ogleda i u činjenici da u postupku nije uopće izvršena procjena testatorove imovine niti vrijednost pripadajućeg nužnog nasljednog dijela odnosno da nije izvršena obračunska vrijednost ostavine koja je izostala izvan testamenta. Također navodi da nije jasno pozivanje redovnih sudova na presude kojim je izvršena podjela bračne stečevine pa to pitanje nema nikakve veze sa utvrđivanjem nužnog nasljednog dijela. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu troškova za sastav apelacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali zašto tužiteljima pripada nužni nasljedni dio i da su se pri tom pozvali na relevantne odredbe ZON-a, o čemu su dali dovoljna i relevantna obrazloženja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je ostavinski postupak iza testatora i prekinut da bi tužitelji pokrenuli konkretnu parnicu radi utvrđivanja povrede nužnog nasljednog dijela pa da tek onda slijedi utvrđivanje vrijednosti ostavštine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i da nema proizvoljnosti u utvrđenju redovnih sudova da je od značaja u konkretnom postupku i presuda kojom je utvrđeno šta čini bračnu stečevinu testatora i majke tužitelja. Ovo stoga jer je testator u spornom testamentu bez ovlaštenja raspolagao sa dijelom bračne stečevine koja je pripadala majci tužitelja. Kako su svi ovi navodi ispitani i o njima je dato dovoljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su osporene presude proizvoljne ili „očigledno nerazumne“. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Osim toga Ustavni sud naglašava da za razliku od redovnih sudova. ne dosuđuje naknadu troškova apelacionog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman