Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/22 (P. V.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1278/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-

1278/22, rješavajući apelaciju Pantelije Vakičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pantelije Vakičića protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 054285 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pantelija Vakičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dražen Nikolić, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054285 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Istovremeno, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio neprovođenje, odnosno obustavu izvršenja osporene presude Vrhovnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 054285 17 P 2 od 12. jula 2019. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) i obavezan apelant da tužiocu na ime sticanja bez osnova zbog bespravnog korištenja poslovnih prostorija u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporni prostor) u periodu od 4. jula 2001. godine do 11. novembra 2011. godine isplati ukupni iznos od 720.576,00 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u odnosu na apelanta i u odnosu na drugotuženog Trgovina „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: drugotuženi).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je pravni prednik drugotuženog, ugovorom o kupoprodaji od 26. februara 1999. godine, prodao sporni prostor apelantu i da je apelant tada stupio u posjed spornog prostora. Dalje je naveo da je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je ništav navedeni ugovor o kupoprodaji, obavezan apelant da tužiočevom predniku preda u posjed sporni prostor i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje, te je odbijen zahtjev za utvrđenje da je sporni prostor tužiočeva imovina. Istaknuto je da je odlukom Ustavnog suda broj AP-3796/10 odbijena apelacija protiv navedene sudske presude. Osnovni sud je ukazao da je sporni prostor 11. novembra 2010. godine predat tužiocu u posjed i da se tužilac na osnovu rješenja nadležnog organa od 13. decembra 2010. godine upisao kao njegov vlasnik, te sporni prostor izdao u zakup preciziranoj firmi. Osnovni sud je zaključio da je apelant u spornom periodu koristio sporni prostor bez valjanog pravnog osnova i da je vještak ekonomske struke izračunao prihod koji je tužilac mogao ostvariti u vidu mjesečnih zakupnina. Stoga je zaključio da je apelant obavezan da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova upotrebom tuđe stvari prema članu 210. stav 1. i članu 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) isplati dosuđeni iznos. Istaknuto je da je tužilac podnio tužbu prije isteka zastarnog roka od deset godina iz člana 371. ZOO, jer je tužba podnesena 1. marta 2006. godine i traži se isplata novčanog iznosa za period od 18. marta 1999. godine do 11. novembra 2010. godine.

4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 054285 19 Gž 2 od 31. januara 2020. godine, djelomično su uvažene žalbe tužioca i apelanta i djelomično preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužiocu na ime sticanja bez osnova zbog bespravnog korištenja spornog prostora za period od 25. jula 2008. godine do 11. novembra 2011. godine isplati ukupni iznos od 178.256,00 KM. U preostalom dijelu žalbe su odbijene. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je donošenjem pravosnažne sudske presude kojom je apelantu naloženo da tužiocu preda sporni prostor u posjed jasno utvrđeno da apelant nema pravo na njegov posjed. Stoga je zaključeno da od pravosnažnosti navedene sudske odluke i proteka paricionog roka apelant nema nikakav pravni osnov za posjed spornog prostora. Istaknuto je da nije bitno da li je tužilac upisani vlasnik spornog prostora, jer na osnovu sudske presude ima pravo na posjed spornog prostora. Okružni sud je ukazao da je tužilac 25. jula 2008. godine podnio prijedlog za izvršenje sudske odluke o predaji spornog prostora i da mu od tog datuma do 11. novembra 2010. godine pripada pravo na naknadu zbog korištenja tuđe stvari. Također je naveo da je do sticanja bez osnova došlo u periodu od 2008-2010. godine i da tužbeni zahtjev nije zastario za ovaj period računajući po roku od 10 godina od dospjelosti zahtjeva, čak i ako se prihvate apelantovi navodi da je ovakav zahtjev prvi put postavljen 24. oktobra 2016. godine, zbog preinačenja tužbenog zahtjev tokom postupka.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 054285 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine, odbijena je apelantova revizija. Djelomično je uvažena tužiočeva revizija i preinačena presuda Okružnog suda tako što se dosuđeni iznos koji je apelant obavezan isplatiti tužiocu na ime bespravnog korištenja spornog prostora povećava na iznos od 429.000,00 KM, od čega 214.500,00 KM na ime glavnog duga i 214.500,00 KM na ime obračunate kamate. U ostalom dijelu, tužiočeva revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjenica na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev proizlazi da je apelant zbog neovlaštenog korištenja spornog prostora pričinio tužiocu materijalnu štetu, jer mu je onemogućio ostvarivanje dobiti izdavanjem spornog prostora u zakup trećim licima. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se radi o sporu za naknadu štete, koji se treba riješiti primjenom člana 154. u vezi sa članom 155. i članom 189. st. 1. i 3. ZOO. Istaknuto je da je apelant kao pravni osnov zahtjeva naveo sticanje bez osnova, ali da sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi shodno članu 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da se apelant može smatrati bespravnim korisnikom istekom paricionog roka za predaju u posjed spornog prostora i da je od tada dužan tužiocu nadoknaditi štetu. Istaknuto je da je sve do tog momenta apelant imao pravni osnov za posjedovanje odnosno korištenje spornog prostora.

6. Dalje je naveo da nije pravilno utvrđena visina izgubljene dobiti. U vezi s tim, obrazloženo je da je dobit trebalo utvrditi u visini zakupnine koju je tužilac mogao mjesečno ostvarivati izdavanjem u zakup trećim licima u periodu od 25. jula 2008. godine do 11. novembra 2011. godine. Također je obrazloženo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su visinu izgubljene dobiti utvrdili na bazi prosječne zakupnine u periodu od 1999. do 2010. godine, koju je obračunao vještak za poslovne prostore na drugoj lokaciji. Ukazano je da su sudovi zanemarili da je prema nalazu vještaka prosječna zakupnina lokala u blizini spornog prostora u 2008, 2009. i 2010. godine iznosila 45,66 KM/m². Vrhovni sud je u vezi s tim istakao i da je tužilac sporni prostor, odmah po preuzimanje od apelanta, izdao firmi za mjesečnu zakupninu od 7.800,00 KM, odnosno 35 KM/m ². Također je istaknuto da je tužilac mogao ostvariti dobit u istom iznosu i u prethodne dvije godine, jer se radi o prostoru na atraktivnoj lokaciji. Ukazano je da su netačne apelantove tvrdnje da iz nalaza vještaka proizlazi da je prosječna cijena zakupa poslovnog prostora iznosila 7,07 KM/m², jer se vještak izjasnio da je to bila cijena za period 1994.-1998. godine. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da se šteta koju je pretrpio tužilac dobije kad se iznos od 7.800,00 KM pomnoži sa brojem mjeseci u kojima je apelant bespravno koristio sporni prostor. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, ukazano je da je tužba podnesena 1. marta 2006. godine. Dalje je naveo da je postupak bio prekinut do pravosnažnog okončanja postupka koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta i drugotuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i predaji u posjed spornog prostora i da je 1. augusta 2013. godine nastavljen, kada je tužba uređena i proširena na drugotuženog.

7. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i narušavanju pravne sigurnosti. Ističe da Vrhovni sud nije odlučio o istaknutom prigovoru zastare i da nije uzeo u obzir tužiočeve procesnopravne radnje u toku postupka. U vezi s tim, obrazlaže da je tužilac u tužbi od 1. marta 2006. godine tražio iznos samo po osnovu sticanja bez osnova, a da je 30. jula 2013. godine preinačio tužbu proširenjem na drugotuženog i mijenjajući pravni osnov ističući samo naknadu štete kao pravni osnov i povećavajući traženi iznos. Dalje obrazlaže da je tužilac podneskom od 14. decembra 2017. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev, ističući primarni tužbeni zahtjev po osnovu sticanja bez osnova i eventualni zahtjev po osnovu naknade štete. Stoga apelant smatra da je 30. jula 2013. godine preinačena tužba i da od tada teče novo računanje roka zastare. Također smatra da je Vrhovni sud trebao primijeniti član 376. ZOO prilikom računanja roka zastare, računajući od dana preinačenja tužbe. Osim toga, apelant navodi da se sudovi nisu upustili u ocjenu vjerodostojnosti tužiočevih dokaza. U vezi s tim, ukazuje na ugovore o zakupu koje je tužilac zaključivao sa trećim licima, na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku u pogledu obaveze naknade štete. Smatra da dosuđeni iznos nije realan niti tržišan, te da je falsifikovan ugovor o zakupu tužioca sa preciziranom firmom. Također osporava i tužiočevo pravo na naknadu štete, ističući da sporni prostor u spornom periodu nije predstavljao tužiočevu imovinu i nije se bavio izdavanjem poslovnih prostora.

8. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u osporenoj presudi zaključio da nije došlo do zastare jer je tužba podnesena 2006. godine, da bi 2013. godine bila uređena. Dalje je naveo da promjena pravnog osnova na kome se zasniva tužbeni zahtjev se ne smatra preinačenjem tužbenog zahtjeva, a sud nije vezan pravnim osnovom navedenim u tužbi. Istaknuo je da je netačna apelantova tvrdnja da od preinačenja tužbe počinju teći novi rokovi zastarjelosti jer se ne radi o podnošenju nove tužbe već samo o povećanju tužbenog zahtjeva iz prvobitno podnesene tužbe.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZOO-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio način utvrđenja visine naknade štete, koji se ne doima proizvoljnim. Apelant također tvrdi da Vrhovni sud nije odlučio o istaknutom prigovoru zastare i da nije uzeo u obzir preinačenje tužbe u toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su, suprotno apelantovim navodima, sudovi na tri sudske instance razmatrali apelantov prigovor zastarjelosti i zaključili da je neosnovan. Naime, sudovi su ukazali da je tužba podnesena 2006. godine, a da je tužiocu dosuđena naknada za period od 2008-2010. godine, pa tužbeni zahtjev nije zastario za ovaj period računajući po roku od 10 godina iz člana 371. ZOO od dospjelosti zahtjeva. Apelant svoje navode o preinačenju tužbe nije potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju jasno ukazao da se promjena pravnog osnova na kome se zasniva tužbeni zahtjev ne smatra preinačenjem tužbenog zahtjeva, kao i da radilo samo o povećanju tužbenog zahtjeva iz prvobitno podnesene tužbe. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticali odnosa između uređenja tužbe i prigovora zastarjelosti, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-1885/19 od 11. juna 2019. godine, tačke 3. i 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je Vrhovni sud dao relevantno i razumno obrazloženje o navedenom, Ustavni sud smatra da se ovim apelantovim navodima ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje i da su stoga neosnovani.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti apelant tako nešto navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/22 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio