Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1269/24 (M. S.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Pravo na odbranu
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1269/24
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1269/24, rješavajući apelaciju Mladena Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Mladen Samardžija protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 046050 24 Kž od 19. marta 2024. godine i S1 2 K 046050 24 Kv 3 od 6. marta 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vedad Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 046050 24 Kž od 19. marta 2024. godine i S1 2 K 046050 24 Kv 3 od 6. marta 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 27. marta 2024. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatražio da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH i Tužilaštvo su 5. i 12. aprila 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, pa ih je Ustavni sud 15. aprila 2024. godine proslijedio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Tužilaštvo protiv apelanta provodi istragu zbog krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima neovlaštenog prometa opojnim drogama, pranja novca i ometanja rada pravosuđa. Sud BiH je 13. decembra 2023. godine apelantu odredio pritvor koji je potom, 9. januara 2024. godine, produžio za dva mjeseca. Apelant je po rješenju od 9. januara 2024. godine mogao biti u pritvoru do 9. marta 2024. godine ili do nove odluke Suda BiH. Apelantu je pritvor određen i produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela i zbog posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav (1) tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
Osporena rješenja
5. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 046050 24 Kv 3 od 6. marta 2024. godine apelantu je produžilo pritvor za još tri mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 6. juna 2024. godine ili do nove odluke Suda BiH. Pritvor je produžen zbog istih razloga zbog kojih je bio određen a zatim i produžen (opasnost od bjekstva, koluziona i iteracijska opasnost).
6. Vijeće je u obrazloženju rješenja navelo da je Tužilaštvo 4. marta 2024. godine dostavilo Sudu BiH prijedlog za produženje pritvora apelantu za dodatna tri mjeseca (u daljnjem tekstu: prijedlog). Sud BiH je 6. marta 2024. godine u 9 sati održao ročište na kojem je apelantov branilac istakao da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane jer je prijedlog primio neposredno prije početka ročišta, tačnije u 8.45. U vezi s tim, branilac je ukazao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP-4326/16. U rješenju je dalje navedeno da je branilac, na upit člana vijeća, istakao da ga je dan ranije, oko 13 sati, telefonom pozvao zaposlenik suda da preuzme prijedlog, ali da on zbog obaveza koje je imao pred drugim sudom to nije mogao učiniti taj dan. Stoga je vijeće ocijenilo da tvrdnje apelantovog branioca o nedostatku vremena za pripremu odbrane nisu osnovane. Vijeće je istaklo da je braniocu bilo poznato da apelantu pritvor ističe tokom sedmice u kojoj je ročište održano, te da je mogao očekivati prijedlog Tužilaštva za ukidanje ili produženje pritvora. Također, vijeće je naglasilo da je i sam branilac više puta naveo kako je očekivao tužilačku odluku „već od prethodne sedmice“.
7. Vijeće je ocijenilo da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Time je ispunjen opći uvjet za primjenu mjere pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. ZKPBiH. Naime, vijeće je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelant organizator grupe koja već duže vrijeme djeluje i vrši krivična djela na području Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Slovenija) i drugih zemalja Evrope i Južne Amerike s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. Apelant je, u dogovoru s pripadnicima grupe, donosio odluke o njenom djelovanju, dok su članovi grupe postupali po njegovim naredbama i uputama. Za međusobnu komunikaciju i dogovor koristili su prilagođene mobilne telefone s instaliranim aplikacijama „Sky ECC“, „Anom“, „Wicker“ i druge.
8. Vijeće je potom utvrdilo da su, pored postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor, ispunjeni i posebni uvjeti za pritvor koji su propisani članom 132. stav 1. tač, a), b) i c) ZKPBiH. U vezi s tim, vijeće je detaljno obrazložilo razloge zbog kojih je utvrdilo da postoji opasnost od apelantovog bjekstva. Zatim je utvrdilo da postoji osnovana bojazan da će apelant boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike. Također, vijeće je ocijenilo da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
9. Vijeće je utvrdilo da postoje naročito važni razlozi zbog kojih je opravdan prijedlog da se apelantu, u skladu sa članom 135. stav (3) ZKPBiH, pritvor produži za još tri mjeseca. U vezi s tim, vijeće je utvrdilo da je ispunjen opći uvjet koji se tiče visine kazne koja se apelantu može izreći jer se apelant tereti za krivična djela za koja mu se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Vijeće je također istaklo da je Tužilaštvo uz prijedlog za produženje pritvora dostavilo dokaze među kojima su zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći upućene Republici Francuskoj i Sloveniji, preliminarni izvještaj o provedenoj finansijskoj istrazi, izvještaj o analitičkoj obradi podataka i dopunski izvještaj o analitičkoj obradi „Sky ECC“ komunikacija. Naglašeno je da Tužilaštvo vodi kompleksnu istragu u predmetu, koja zahtijeva preduzimanje više istražnih radnji. To uključuje identificiranje saosumnjičenih i njihovo saslušanje, pribavljanje relevantnih dokaza putem međunarodne pravne pomoći, te dobijanje odgovora nadležnih pravosudnih organa u Sloveniji u vezi s molbom za ustupanje krivičnog gonjenja u odnosu na apelanta. Također, potrebno je pribaviti rezultate dopunske finansijske istrage.
10. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) rješenjem broj S1 2 K 044836 23 Kv od 31. januara 2023. godine odbilo je žalbu apelantovog branioca i potvrdilo prvostepeno rješenje. Apelaciono vijeće je u cijelosti potvrdilo zaključke iz prvostepenog rješenja. Posebno je istaknuto da je vijeće ispravno ocijenilo da je neosnovan prigovor odbrane o nedostatku vremena za pripremu odbrane u vezi s prijedlogom Tužilaštva.
11. Apelaciono vijeće je također ocijenilo neosnovanim prigovor da je vijeće pogrešno tumačilo odredbe člana 131. stav (3) ZKPBiH. U vezi s tim, apelaciono vijeće je naglasilo da prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora nije bio neblagovremen jer se ne radi o prekluzivnom roku, koji, u slučaju prekoračenja, dovodi do gubitka prava na kasnije preduzimanje procesne radnje. Umjesto toga, kako je istaklo apelaciono vijeće, svrha tog roka je omogućavanje blagovremenog postupanja prilikom donošenja nove odluke.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/4. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Ustavni sud „neće opterećivati da preispituje postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga“. Međutim, apelant smatra da je u tom postupku prekršeno njegovo pravo da ima dovoljno vremena za pripremu odbrane. U tom smislu, navodi da je prema rješenju od 9. januara 2024. godine njegov pritvor mogao trajati do 9. marta 2024. godine. Tužilaštvo je 4. marta 2024. godine u 14.20 Sudu BiH podnijelo prijedlog za produženje pritvora, odnosno četiri dana prije isteka tog pritvora. Dalje, apelant ističe da je Sud BiH njegovog branioca 5. marta 2024. godine u 12.54 telefonom obavijestio da će prijedlog biti dostupan za preuzimanje u pisarnici. Međutim, branilac, zbog ranije preuzetih obaveza i kasnog obavještavanja, nije mogao preuzeti prijedlog tog dana, nego je preuzeo prijedlog narednog dana u 8.45, odnosno 15 minuta prije početka ročišta. Apelant smatra da 20 sati nije dovoljno za preuzimanje prijedloga, za adekvatnu pripremu odbrane i obavljanje razgovora i zajedničke pripreme odbrane s braniocem.
13. Dalje, apelant smatra i da prijedlog za produženje pritvora nije podnesen blagovremeno pa da je zbog toga trebao biti odbačen. U tom smislu, apelant problematizira i stav iz odluke apelacionog vijeća da rok iz odredbe člana 131. stav (3) ZKPBiH nije prekluzivni rok. Osim toga, apelant tvrdi da Sud BiH nije adekvatno obrazložio postojanje „naročito važnih razloga“ za produženje pritvora. Apelant ukazuje da je Sud BiH očigledno proizvoljno primijenio načelo krivičnog postupka koje podrazumijeva pravo da se osumnjičeni obavijesti o tome šta mu se stavlja na teret, te da mu se omogući da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete. U tom smislu, apelant ukazuje na stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP-4326/16. Osim toga, apelant ističe da je Sud BiH prekršio i njegovo pravo iz člana 14. Evropske konvencije jer je ignorirao žalbene navode odbrane o tome da se apelant ne razlikuje od apelanta u predmetu broj AP-4326/16, te da takvo postupanje predstavlja nejednako postupanje prema Tužilaštvu i apelantu, čime se apelant „degradira i diskriminira“.b)Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeno vijeće za svoju odluku dalo jasne i konkretne razloge. Istaknuto je da je propisani rok od pet dana za podnošenje obrazloženog prijedloga tužioca za produženje mjere pritvora instruktivni a ne prekluzivni rok. U vezi s tim, sud je ukazao i na stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP-1745/17 i AP 2122/17.
15. Tužilaštvo je navelo da je apelantov branilac morao poštovati odluku suda o vremenu održavanja ročišta za razmatranje prijedloga s obzirom na to da se radi o hitnosti u postupanju. Stoga „druge obaveze“ ne mogu biti izgovor niti osnov za žalbu. Apelantov branilac je imao mogućnost da preuzme prijedlog, posjeti apelanta i pripremi odbranu, čime bi se ispunile sve pretpostavke prava na odbranu prema članu 7. ZKPBiH.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 45. stav (2)
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje. Član 131. stav (3), (4) i (5)
Opće odredbe (3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje. Član 132. stav (1) tač. a), b) i c)
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora "tri" godina ili teža kazna, Član 135. Trajanje pritvora u istrazi (1) [...]. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se odlukom vijeća ("član 24. stav (7)"), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. [...]. (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, za još najviše tri mjeseca. [...]. (4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. [...]. (5) Ako se do isteka rokova iz stava 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu. Član 139.
Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 132. ovog zakona, ali je policijski organ dužan da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata, sprovede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ obavijestit će tužioca o razlozima i o vremenu lišavanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dozvoljena je u skladu sa zakonom. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, kada se radi o krivičnim djelima terorizma, lice se mora sprovesti tužiocu najkasnije u roku od 72 sata. (3) Lice lišeno slobode. (4) Ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u roku iz st. (1) i (2) ovog člana, pustit će se na slobodu. (5) Tužilac je dužan lice lišeno slobode ispitati bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje lica pred sudiju za prethodni postupak. (6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora. (7) Ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za određivanje pritvora, donijet će rješenje kojim se prijedlog odbija i lice odmah pušta na slobodu. Tužilac može uložiti žalbu na rješenje sudije za prethodni postupak, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja. (8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvoreno lice može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja. (9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana, o žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u Sud. VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te „člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.“ Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
21. Ukazujući na nezakonitost pritvora, apelant u konkretnom slučaju osporava način na koji je pritvor produžen tvrdeći: a) da Tužilaštvo nije blagovremeno podnijelo prijedlog za produženje pritvora, b) da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane i c) da je redovni sud arbitrarno tumačio odredbe člana 135. stav (3) ZKPBiH. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu jer se Sud BiH nije bavio svim njegovim žalbenim navodima, prije svega navodom da se „ne razlikuje od apelanta u predmetu broj AP-4326/16“.
22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uvjetovana je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).
23. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
24. Budući da apelant ne problematizira postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, niti dovođenje pred nadležnu vlast, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uvjeta kompatibilnosti pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Preostaje da se odgovori na pitanje da li je u smislu navedenih garancija produženje apelantovog pritvora bilo zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“.
25. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da Tužilaštvo prijedlog za produženje pritvora nije podnijelo blagovremeno te da ga je Sud BiH trebao odbaciti. Ustavni sud zapaža da je, ispitujući identičan apelantov navod, Sud BiH istakao da je rok iz člana 131. stav (3) ZKPBiH prema kojem se prijedlog za produženje pritvora podnosi najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o određivanju pritvora instruktivni rok, te da zbog nepoštovanja tog roka nisu predviđene procesne posljedice. Ustavni sud podsjeća na to da je ispitujući identične tvrdnje, te razloge i obrazloženja redovnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/17 od 15. juna 2017. godine (vidi tač. 42. i 43, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da su takve tvrdnje neosnovane. Naime, i u konkretnom slučaju, kao i u citiranoj odluci, to što je Tužilaštvo kasnilo jedan dan u podnošenju prijedloga za produženje pritvora nije dovelo u pitanje svrhu člana 131. stav (3) ZKPBiH, tj. osiguranje sudske kontrole pritvora, kao ni apelantovo pravo da sud preispita postojanje zakonskih uvjeta i opravdanost daljnjeg pritvora.
26. Dalje, apelant osporava postojanje „naročito važnih razloga“ iz člana 135. stav (3) ZKPBiH. U vezi s navedenom odredbom zakona, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni navedene odredbe budući da je Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja dao jasno i argumentirano obrazloženje za produženje pritvora, ukazujući na okolnosti konkretnog slučaja (vidi tačku 9. ove odluke). Naime, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 135. ZKP-a propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav (3) tog člana propisuje mogućnost da se, pod određenim okolnostima, pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu činjenicu da se radi o kompleksnom predmetu, čemu doprinosi i njegov međunarodni karakter, odnosno način izvršenja krivičnog djela za koje se provodi istraga, što za posljedicu ima potrebu pribavljanja dokaza putem međunarodne pravne pomoći. Sud BiH je uzeo u obzir i okolnost da se apelant tereti za počinjenje krivičnih djela za koja mu se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (idem), što također predstavlja uvjet za produženje mjere pritvora u takvim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja da apelantu produži pritvor za daljnja tri mjeseca ne mogu ocijeniti proizvoljnim jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju dužinu trajanja apelantovog pritvora.
27. Apelant, također, navodi da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane budući da je njegov branilac prijedlog za produženje pritvora preuzeo 15 minuta prije održavanja ročišta i, u vezi s tim, poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP-4326/16. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4326/16 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da se osumnjičenom odnosno optuženom mora omogućiti „adekvatan pristup sudu u vidu adekvatne odbrane u liku profesionalnog branioca od samog momenta lišavanja slobode pa tokom cijelog postupka, kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. Osiguranje adekvatnog branioca može biti osigurano jedino pod uvjetom da se i takvom, stručnom braniocu omogući dovoljno vremena za upoznavanje sa činjenicama i dokazima na kojima Tužilaštvo zasniva svoje zahtjeve, kao što je i zahtjev za određivanje (i produženje) pritvora. U suprotnom, prema mišljenju Ustavnog suda, sam institut branioca bio bi sveden na puku formalnost.“ (vidi tačku 37. navedene odluke).
28. Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda u predmetu Gavazhuk protiv Ukrajine (presuda od 18. februara 2010. godine, predstavka broj 17650/02, tačka 74) u kojem je istaknuto da je „podnosilac predstavke, zajedno sa svojim advokatom, obaviješten da je optužen za teško ubistvo i razbojništvo te im je omogućen potpuni pristup spisu predmeta oko pet dana. Optužnica [je] sadržavala iste optužbe i zasnivala se na istim činjenicama.“ Stoga je sud zaključio da je podnosilac bio propisno obaviješten o prirodi optužbi protiv njega te da mu je osigurano dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane. Osim toga, Evropski sud je u predmetu Mimonoshvili protiv Rusije (presuda od 28. juna 2011. godine, predstavka broj 20197/03, točka 142) naveo da se vrijeme koje treba dati odbrani u takvim situacijama ne može definirati in abstracto, te da sud mora odlučiti u svjetlu svih okolnosti slučaja koje bi mogle biti relevantne u tom kontekstu. U tom predmetu sud je naveo da, iako se predmet odnosio na vrlo ozbiljne optužbe, podnosioca predstavke su zastupala tri profesionalna advokata koja su bila upoznata sa slučajem. Iako je ukazao da je tridesetominutna pauza bila nedovoljna za pripremu završnih podnesaka, čak i kada su uključena tri advokata, sud je istakao da su takvi podnesci mogli biti pripremljeni unaprijed. Sud je naglasio da „[p]rofesionalnog advokata ne bi trebalo iznenaditi da nakon faze ispitivanja dokaza na suđenju sudija pozove stranke da daju usmene podneske“. S obzirom na ukupno trajanje suđenja i vrijeme dato odbrani za razradu argumenata u ranijim fazama postupka, Evropski sud je zaključio da podnosilac predstavke nije bilo lišen prava prema članu 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da apelant ne osporava da je sve vrijeme trajanja pritvora imao i ima profesionalnu pomoć branioca. Apelantova odbrana je i u ranijim fazama postupka imala mogućnost da se upozna o tome šta se apelantu stavlja na teret, iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja te iz kojih okolnosti proizlazi postojanje posebnih razloga za pritvor. Ti razlozi postoje od početka određivanja pritvora i njihovo se daljnje postojanje provjerava prilikom produženja pritvora. Budući da je apelantu osporenim rješenjem drugi put produžen pritvor, proizlazi da je njegova odbrana i u ranijim fazama postupka bila upoznata sa svim okolnostima konkretnog slučaja i da je imala mogućnost da ih osporava, kako prilikom određivanja pritvora tako i nakon njegovog produženja, te da je, do posljednjeg prijedloga, imala sasvim sigurno dovoljno informacija na osnovu kojih je mogla da pripremi kvalitetnu odbranu. Uostalom, prijedlog za produženje pritvora za dodatna tri mjeseca te osporena rješenja sadrže opći razlog, kao i posebne razloge za pritvor, koji su postojali i u ranijim fazama postupka, ali i dodatno obrazloženje i detaljno opisivanje postojanja naročito važnih razloga zbog kojih je apelantu produžen pritvor za dodatna tri mjeseca (vidi tač. 8. i 9). Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz osporenih rješenja, da je apelantova odbrana od ranije imala relevantna saznanja o činjenicama iz predmeta jer je, kako je i sam branilac naveo na ročištu, očekivao „tužilačku odluku“. Ustavni sud naročito zapaža da u apelaciji postoji kontradiktoran stav koji se ogleda u činjenici da apelant navodi da Ustavni sud „neće opterećivati da preispituje postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga“, a potom tvrdi da je u tom postupku prekršeno njegovo pravo da ima dovoljno vremena za pripremu odbrane.
30. Ustavni sud zapaža da je apelantov branilac oko 19 sati prije održavanja ročišta obaviješten da može preuzeti prijedlog Tužilaštva (vidi tačku 6. ove odluke). Okolnost da branilac nije prijedlog preuzeo taj dan nego tek 15 minuta prije ročišta, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se staviti na teret Sudu BiH, već samo apelantovom braniocu. Također, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv prvostepenog rješenja izjavi žalbu, u kojoj je u suštini iznio identične navode koje je ponovio i u apelaciji. O žalbi na prvostepeno rješenje odlučivalo je apelaciono vijeće, koje je nadležno da preispita i proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica u pitanju. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta činjenica da je apelantov branilac samo 15 minuta prije održavanja ročišta preuzeo prijedlog za produženje pritvora, iako je dan ranije bio obaviješten o održavanju ročišta, ne dovodi u pitanje proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i u tom dijelu apelantovi navodi neosnovani i da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
31. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je apelaciono vijeće propustilo ispitati njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, tim članom nije nametnuta obaveza sudu da odgovori na svaki argument iznesen u žalbi. Garancije tog člana bile bi lišene svoje suštine ukoliko bi sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, zanemario ili tretirao kao irelevantne konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” lišavanja slobode u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i dr., tačka 122). Osim toga, Evropski sud je ukazao da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Rusishvili protiv Gruzije, presuda od 30. juna 2022. godine, predstavka broj 15269/13, tačka 75).
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju drugostepenog rješenja navedeni apelantovi suštinski žalbeni navodi i da su oni ispitani u odnosu na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da drugostepeni sud nije zanemario apelantove navode koji su mogli dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” lišavanja slobode. Okolnost da nisu ispitani apsolutno svi navodi ne dovodi u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi neosnovani.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. (3) i (4) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju naročitih razloga iz člana 135. stav (3) ZKPBiH zbog kojih je apelantu pritvor produžen za tri mjeseca, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ti razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
35. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant, osim nezadovoljstva donesenim odlukama, nije ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tretiran drugačije u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić