Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/22 (S.V.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Prekid postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2921/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2921/22, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 045309 21 Gž od 5. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanil Hasić i Amel Šabić, advokati iz Bosanske Krupe, podnio je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 045309 22 Rev od 1. juna 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 045309 21 Gž od 5. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 045309 20 P od 19. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1244/22 od 11. maja 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 1. juna 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 045309 20 P od 19. februara 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik 1/1 nekretnine (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) upisane na ime Opšte zemljoradničke zadruge „Trgozad“ p. o. Bužim (u daljnjem tekstu: tuženi), te da je tuženi dužan trpiti da se u javnim evidencijama izvrši upis prava vlasništva i posjeda na apelantovo ime. U obrazloženju, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je sporna nekretnina poljoprivredno zemljište. Dakle, u pitanju je imovina u državnom vlasništvu sa kojom se za sada ne može raspolagati. Općinski sud je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Općinski sud je zaključio da sve i da je apelant bio zakonit i savjestan posjednik sporne nekretnine, nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću jer je to protivno zakonskim propisima.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 P 045309 20 P od 15. jula 2021. godine apelantov prijedlog za prekid ili zastoj postupka je odbijen. U obrazloženju je navedeno da je apelant predložio prekid ili zastoj parničnog postupka dok se ne okonča postupak kojeg je apelant pokrenuo pred Komisijom za državnu imovinu BiH. Općinski sud je naveo da ne postoje uslovi za prekid ili zastoj postupka u smislu odredaba čl. 378, 379. i 382a. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome je ukazano da je prijedlog podnesen nakon što je prvostepena presuda donesena, te je naglašeno da je apelant zahtjev mogao podnijeti i prije pokretanja parničnog postupka i donošenja prvostepene presude, ali nije učinio vjerovatnim da je u tome bio spriječen.
5. Apelant je podnio žalbe protiv prvostepene presude i rješenja od 15. jula 2021. godine, koje su Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 045309 21 Gž od 5. januara 2022. godine odbijene te su prvostepena presuda i rješenje potvrđeni. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva pravilna, ali ga je trebalo odbiti iz drugih razloga. Naime, kako je navedeno, apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da je sporna nekretnina, u postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, greškom upisana na tuženog. Također je navedeno da je apelant ukazivao da su njegovi prednici bili posjednici sporne nekretnine, a sada on, te se pozivao i na dosjelost kao osnov sticanja vlasništva. Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu Rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) od 20. maja 1991. godine sporna nekretnina upisana u korist tuženog sa dijelom 1/1. Prema odredbama člana 79. preuzetog Zakona o premjeru i katastru nekretnina, kako je sud naveo, u postupku izlaganja nekretnina, Komisija donosi rješenje koje sadrži, između ostalog, podatke o nekretninama, te nosioce prava na nekretninama. Protiv tog rješenja se u skladu sa članom 80. istog Zakona može izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od prijema rješenja, s tim da se u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može pokrenuti spor kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Također je ukazano da u skladu sa članom 82. Zakona o premjeru i katastru treća lica, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina. U vezi s tim je ukazano da ni apelant, niti njegovi prednici nisu osporavali upis sporne nekretnine, dakle nisu koristili bilo kakva pravna sredstva, dok su zakasnili sa podnošenjem tužbe u sudskom postupku zbog proteka zakonskih rokova, što je i apelant priznao.
6. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je dosjelost originarni način za sticanje prava vlasništva na tuđoj stvari njenim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, kako je propisano članom 58. Zakona o stvarnim pravima. Zatim je ukazano da je članom 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed, a stavom 2. istog člana je propisano da se savjesnost pretpostavlja. U tom smislu, kako je sud naveo, za sticanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da je posjed savjestan, tj. da posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi u odgovoru na tužbu ukazivao, između ostalog, da je apelant znao za pravne posljedice stupanja na snagu novog katastra, te da stoga njegov posjed nije savjestan. Prema ocjeni suda, na taj način je oborena pretpostavka apelantovog savjesnog posjeda, jer je znao i mogao znati da je izgubio pravni osnov svog posjeda i ne može opravdano smatrati da je titular prava čiju sadržinu faktički vrši. Osim toga, Kantonalni su je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da nisu bili ispunjeni uslovi za prekid, odnosno zastoj parničnog postupka.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 P 045309 22 Rev od 1. juna 2022. godine apelantova revizija i dopuna revizije su odbačene uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se poziva na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Apelant navodi da je upis od 20. maja 1991. godine na spornoj nekretnini posljedica greške, te obrazlaže zbog čega je to tako. Ukazuje da je on samostalan, savjestan, zakonit posjednik i vanknjižni vlasnik sporne parcele. Smatra da nije dokazana njegova nesavjesnost. Navodi da se drugostepeni sud bespotrebno pozivao na odredbe Zakona o premjeru i katastru, jer apelant nije bio obavješten o rješenju Komisije od 20. maja 1991. godine, niti mu je ono dostavljeno, pa ga nije ni mogao osporavati. Apelant problematizira i odluku prvostepenog suda o odbijanju zahtjeva za prekid postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud zaključio da postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev sagledao u odnosu na rješenje Komisije od 20. maja 1991. godine koje je doneseno u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama, te slijedom toga stupanja na snagu novog katastra. Pri tome, drugostepeni sud se pozvao na odredbe Zakona o premjeru i katastru u vezi sa rokovima u kojima se može osporiti izvršeni upis sporne nekretnine, te odredbe Zakona o stvarnim pravima u vezi dosjelosti i savjesnosti posjeda. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju konačne odluke dati jasni i dovoljni razlozi za zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani relevantnim zakonskim odredbama za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. U odnosu na rješenje kojim je odbijen apelantov prijedlog za prekid ili zastoj postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega takav zahtjev nije osnovan, te se ne može reći da je takva odluka proizvoljna, posebno imajući u vidu da je drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, dao drugačije razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Također, u odnosu na navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje apelant iako to nije eksplicitno naveo dovodi u vezu sa pravom na pravičnoo suđenje, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja ovog prava.
17. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da je osporena konačna odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ne može dovesti u pitanje načelo vladavine prava iz navedenog člana. U odnosu na apelantovo pozivanje na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedeni član ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-
62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ove navode neće ni ispitivati.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman