Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-889/24 (A. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje - općenito
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-889/24
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-889/24, rješavajući apelaciju Amele Mulahusić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nussberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Amele Mulahusić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 045277 24 Kž 2 od 5. januara 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amela Mulahusić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Samardžić i Stojaković iz Sarajeva, podnijela je 29. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 09 0 K 045277 24 Kž 2 od 5. januara 2024. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 045277 23 Kv 3 od 22. decembra 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore koji su, 17. aprila 2024. godine, dostavljeni apelantičinom branitelju radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
4. Protiv apelantice se vodi kazneni postupak zbog kaznenih djela razbojničke krađe iz člana 288. stav 2., u vezi sa stavom 1. i posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3, sve u vezi sa članom 54. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ).
5. Apelantici je, rješenjem Kantonalnog suda od 19. oktobra 2023. godine, na temelju člana 145. stav 2. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca. Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda je rješenjem od 15. novembra 2023. godine apelantici produžilo mjeru pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 15. januara 2024. godine ili druge odluke suda.
6. Tužiteljstvo je, 24. novembra 2023. godine, protiv apelantice podiglo optužnicu, uz koju je podnesen i prijedlog za produženje pritvora. Kantonalni sud je optužnicu potvrdio 27. novembra 2023. godine. Ročište za razmatranje prijedloga za produženje pritvora je zakazano za 22. decembar 2023. godine.
Osporena rješenja
7. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda apelantici je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice za dva mjeseca. Pritvor je produžen iz razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
8. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda je odbijena apelantičina žalba. Ocijenjeni su neutemeljenima apelantičini žalbeni navodi da prilikom donošenja rješenja prvostupanjski sud nije primijenio odredbu člana 145. stav 4. ZKP-a. Naime, apelantica je ukazivala da u smislu navedene zakonske odredbe trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i da je dužnost svih organa koji sudjeluju u postupku da postupaju sa posebnom hitnošću. Dalje, ukazala je da je u konkretnom predmetu Tužiteljstvo prilikom podizanja optužnice 23. novembra 2023. godine podnijelo i prijedlog za produženje pritvora. Optužnica je potvrđena 27. novembra 2023. godina, a sjednica vijeća povodom prijedloga za produženje pritvora je zakazana za 22. decembar 2023. godine. Apelantica smatra da je takvo postupanje prvostupanjskog suda suprotno odredbi člana 145. stav 4. ZKP-a jer je sjednica zakazana skoro cijeli mjesec nakon što je podnesen prijedlog Tužiteljstva i potvrđena optužnica. To, tvrdila je apelantica, ukazuje da je sud prejudicirao odluku povodom prijedloga Tužiteljstva jer je zakazivanjem sjednice vijeća za 22. decembar 2023. godine odmah bilo jasno da će sud usvojiti prijedlog Tužiteljstva i apelantici produžiti pritvor. Naime, kako je navela, drugačije se ne bi mogao opravdati apelantičin boravak u pritvoru u periodu od skoro mjesec dana od dana potvrđivanja optužnice do donošenja odluke o prijedlogu.
9. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je sjednica povodom prijedloga Tužiteljstva zakazana skoro cijeli mjesec nakon podnošenja prijedloga sama po sebi ne upućuje na zaključak da je sud takvim postupanjem prejudicirao odluku i time apelantici povrijedio pravo na obranu ili pravo na suđenje u razumnom roku. Istaknuto je da je apelantica zanemarila da je joj je i prije podizanja optužnice i podnošenja prijedloga za produženje pritvora, rješenjem od 15. novembra 2023. godine pritvor bio produžen i da je po tom rješenju pritvor mogao trajati do 15. januara 2024. godine. Ovo je prvostupanjski sud imao u vidu, pa se ne može smatrati da joj je u periodu od potvrđivanja optužnice do donošenja odluke suda bilo uskraćeno pravo na slobodu bez pravnog osnova.
10. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima i apelantičine navode da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge o postojanju osnovane sumnje i posebne pritvorske osnove iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Sud je ukazao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud, pozivajući se na konkretne dokaze i navodeći njihov sadržaj, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila kaznena djela koja su joj stavljena na teret. Sadržaj tih dokaza, kao i razlozi koje je dao prvostupanjski sud žalbom nisu dovedeni u pitanje. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav l. tačka c) ZKP-a, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud naveo konkretne razloge na kojima temelji svoj zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti kazneno djelo u slučaju puštanja na slobodu. Pri tome je prvostupanjski sud imao u vidu prirodu i način izvršenja kaznenih djela, kao i apelantičinu ličnost i njenu raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela. Osim toga, sud je imao u vidu da postoji osnovana sumnja da je apelantica, u relativno kratkom periodu nakon što je pravosnažno osuđena za kazneno djelo razbojništva, počinila kazneno djelo razbojničke krađe. Dalje, Vrhovni sud je istakao da nijedna od okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud nije dovedena u pitanje apelantičinom žalbom, pa su neutemeljeni njeni navodi da prvostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i da je rješenje utemeljeno na pretpostavkama i in abstracto tvrdnjama.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je ponovila navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima. Istakla je da je sjednica vijeća povodom prijedloga tužiteljstva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice zakazana skoro cijeli mjesec nakon prijedloga tužiteljstva i potvrđivanja optužnice, te da je time sud prejudicirao odluku o pritvoru. Ponavlja i to da iz takvog postupka suda proizlazi da je bilo jasno da će sud usvojiti prijedlog tužiteljstva i apelantici produžiti pritvor, jer se na drugačiji način ne bi mogao opravdati njen boravak u pritvoru u periodu od skoro mjesec dana. Također ponavlja i to da bi donošenje bilo koje druge odluke osim produženja pritvora značilo da je apelantici u tom periodu bilo uskraćeno pravo na slobodu, bez pravne osnove. Stoga apelantica smatra da joj je postupanjem suda povrijeđeno pravo na obranu, kao i pravo na suđenje u razumnom roku. Apelantica je predložila da joj Ustavni sud na ime naknade štete dosudi iznos od 5.000,00 KM, te iznos od 1.000,00 KM na ime troškova za sastav apelacije.b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je prigovore identične onima iz apelacije Vrhovni sud već razmotrio u žalbenom postupku i o njima dao određene i jasne razloge u obrazloženju osporenog rješenja. Dalje, sud je ukazao da se ni u apelaciji ne iznosi tvrdnja da su apelantici povrijeđena konkretna prava garantirana Europskom konvencijom, nego se iznose pretpostavke o povredi kojih prava bi se radilo u situaciji da apelantici pritvor nije produžen.
13. Kantonalni sud je naglasio da je poštivao zakonske rokove u konkretnom slučaju i da je, krećući se u zakonskim rokovima, zakazao javnu sjednicu vijeća u vremenu koje je bilo unutar perioda trajanja pritvora prema ranijem rješenju, uz ostavljanje dovoljno vremena apelantici i njenom branitelju za pripremu za javnu sjednicu povodom izjašnjenja na navode tužioca. Ukazano je da apelantica nije argumentirala navode koji bi eventualno mogli imati za posljedicu suprotan stav u odnosu na rješenje tog suda.
14. Tužiteljstvo smatra da apelantici nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 145. stav 4.
Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neutemeljena u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno načelu iura novit curia ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporena rješenja, navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije. Naime, iako nije uvijek nužno da postupak iz člana 5. stav 4. pruži ista jamstva kao ona koja su na temelju člana 6. potrebna za kazneni ili građanski postupak, on mora biti pravosudne prirode i pružiti jamstva koja odgovaraju vrsti lišenja slobode (vidi, Europski sud, Idalov protiv Rusije, presuda od 22. maja 2012. godine, predstavka broj 5826/03, točka 161).
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvaćaju:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
19. Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
20. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Europske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri kriterija. Prvo, pritvor mora biti utemeljen na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila kazneno djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti kazneno djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti neovisno o tome je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema točki (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Europske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi, Europski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama).
21. Kada je u pitanju “zakonitost” pritvora, uključujući i pitanje da li je poštovana “procedura propisana zakonom”, Konvencija se u suštini poziva na nacionalno pravo i propisuje obvezu poštovanja njegovih materijalnih i proceduralnih pravila. Usklađenost sa nacionalnim pravom, međutim, nije dovoljna: član 5. stav 1. dodatno zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti u skladu zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidi, Europski sud, Kovacik protiv Slovačke, presuda od 29. novembra 2011. godine, predstavka broj 50903/06. točka 49). Period pritvora je u principu “zakonit” ako se zasniva na sudskom nalogu. Čak i nedostaci u nalogu za pritvor ne moraju nužno učiniti osnovni period pritvora nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Jėčius protiv Litvanije, presuda od 31. jula 2000. godine, predstavka broj 34578/97, točka 68).
22. U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenja kojima joj je produžen pritvor, tvrdeći da je sud, zakazivanjem sjednice skoro mjesec dana nakon podnesenog prijedloga za produženje pritvora, prejudicirao odluku o tom prijedlogu i povrijedio njeno pravo na slobodu. Apelantica nije dovela u pitanje zakonsku osnovu zbog koje joj je određena mjera pritvora, pa Ustavni sud prihvaća da su sporne mjere propisane zakonom u smislu člana 5. Europske konvencije. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je miješanje u apelantičino pravo nedvojbeno bilo u javnom interesu koji se ogleda u omogućavanju provođenja kaznenog postupka bez ometanja, kao i da je bilo proporcionalno cilju kojem se teži. Apelantica, u biti, dovodi u pitanje treći kriterij iz navedene prakse Europskog suda, odnosno „usklađenost sa postupkom propisanim zakonom“.
23. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da okolnost da je, nakon potvrđivanja optužnice, ročište za razmatranje prijedloga za produženje pritvora zakazano za 22. decembar 2023. godine ne dovodi u pitanje činjenicu da su u konkretnom slučaju poštovani konvencijski zahtjevi u pogledu produženja pritvora. Apelantica, u biti, problematizira period između podnošenja prijedloga za produženje pritvora i ročišta za njegovo razmatranje, tvrdeći da sud nije poštovao proceduralna pravila ZKP-a. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da u ZKP-u nije propisan rok u kojemu je sud dužan zakazati ročište za razmatranje prijedloga za produženje pritvora. Član 145. stav 4. ZKP-a propisuje da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i obvezu organima koji sudjeluju u postupku da postupaju sa posebnom hitnošću. Sintagma „najkraće nužno vrijeme“ ostavlja prostor sudu da u svakom konkretnom predmetu, imajući u vidu sve okolnosti u spisu, procijeni koji je to rok potreban za obavljanje određenih radnji. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu navode Kantonalnog suda da je zakazao javnu sjednicu vijeća u vremenu koje je bilo unutar perioda trajanja pritvora prema ranijem rješenju o produženju pritvora (vidi, točka 9. ove odluke), uz ostavljanje dovoljno vremena apelantici i njenom branitelju za pripremu za javnu sjednicu povodom izjašnjenja na navode tužioca. Stoga, imajući u vidu da je pritvor apelantici produžen u skladu s konvencijskim zahtjevima, Ustavni sud ne može zaključiti da su utemeljeni apelantičini navodi da je sud u ovom postupku postupao proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
24. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantičina prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije. S obzirom na ovaj zaključak, Ustavni sud smatra da apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije, kada su redovni sudovi u proceduri propisanoj zakonom apelantici odredili/produžili pritvor, pri tome poštujući zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.