Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3517/22 (I. G.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3517/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine godine, u predmetu broj AP-

3517/22, rješavajući apelaciju Ilinka Gašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/2 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilinka Gašića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039043 22 Gž od 6. jula 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilinko Gašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa ZAK „Mustafa Cerovac i Damir Cerovac“ iz Tešnja, podnio je 8. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 039043 22 Gž od 6. jula 2022. godine i S1 3 P 039043 20 P od 9. maja 2022. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039043 20 P od 9. maja 2022. godine, koja je potvrđena presudom tog suda broj S1 3 P 039043 22 Gž od 6. jula 2022. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine- Granične policije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj DP-36/20 od 29. septembra 2020. godine i rješenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-163/20 od 29. oktobra 2020. godine (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno-tuženi). Odbijen je i apelantov zahtjev da se naloži prvotuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na njegovo ranije radno mjesto policajca za graničnu kontrolu u JGP Brod ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, činu i radnoj sposobnosti. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik prvotuženog na radnom mjestu policajac za graničnu kontrolu u Jedinici granične policije Brod. Apelant je rješenjem Disciplinske komisije prvotuženog broj DP- 36/20 od 29. septembra 2020. godine oglašen krivim za počinjenu tešku povredu službene dužnosti iz člana 105 stav 1. tač. 1, 9. i 23. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPS), odnosno člana 5. stav 1. tač. 1, 9. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelantu je izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa i određeno da ta sankcija nosi 30 kaznenih bodova. Protiv ovog rješenja apelant je podnio žalbu drugotuženom koji je rješenjem broj UP-2-04-4-07-1-

163/20 od 29. oktobra 2020. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

3. Redovni sudovi su utvrdili da je M. K. (u daljnjem tekstu: prijavitelj) sa svoje e-mail adrese 26. februara 2020. godine uputio prvotuženom mail u kojem je prijavio korupciju na graničnom prelazu Bosanski Brod koja se desila 16. februara 2020. godine. Prijavitelj je naveo da je, vraćajući se sa trojicom prijatelja sa Jahorine prema Beču, 16. februara 2020. godine pristupio automobilom austrijskih registarskih oznaka graničnoj kontroli na mjestu na kojem je kontrolu vršio policajac „od oko 50 godina starosti“. U e-mailu je navedeno da je policajac od prijavitelja i njegovih prijatelja tražio da dokažu da su imali prijavljeni privremeni boravak u Bosni i Hercegovini na šta su oni rekli da ih je prijavila gazdarica i da im je poslala dokaz o tome (dokazi priloženi uz mail). Navedeno je da je taj policajac rekao da u sistemu ne vidi njihovu prijavu, da se prijava „ne broji jer nemaju papir sa štambiljem“ i da trebaju da plate kaznu od po 150,00 eura po osobi. U e-mailu je navedeno da je policajac, nakon što su prijavitelj i prijatelji negodovali, rekao „ajde stavljaj pare 50 eura u putovnicu i ne pravi gužvu, ljudi iza vas su već nervozni, a i šef je, ali pazi kako ćeš, imaju kamere nemoj da bude većih problema“. Navedeno je da je policajac još jednom ponovio da može da im napravi probleme i opet je insistirao na novcu nakon čega su mu novac i dali.

4. Redovni sudovi su utvrdili da su nakon primljenog e-maila inspektori provjerili navode i sačinili zabilješke. Inspektori su na osnovu video snimaka sa kamera utvrdili da se događaj zaista desio, da se na kameri vidi kako jedno od lica iz automobila stavlja u putovnicu papir koji izgleda kao novčanica od 50 eura. Inspektor je na osnovu internog rasporeda rada za sporno vrijeme utvrdio da je kontrolu vršio apelant sa još jednim kolegom, a da se na video snimku vidi da je kontrolu prijaviteljevog automobila vršio apelant. Utvrđeno je da je u sistemu kao kontrolirano lice u prijaviteljevom automobilu upisana samo jedna osoba, dok ostale tri osobe uopće nisu evidentirane. Redovni sudovi su u vezi s tim istakli da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza koja se definira kao neizvršenje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenog zadatka, ponašanje koje narušava ugled policijskog organa i zloupotreba položaja iz člana 105. stav 1. tač. 1., 9. i 23. ZPS-a i člana 5. stav 1. tač. 1., 9. i 23 Pravilnika, za koja je propisana sankcija prestanka radnog odnosa. Redovni sudovi su istakli da nisu od značaja apelantovi prigovori da postoji protivrječnost između izreke i obrazloženja rješenja disciplinskih organa. Također su odbijeni i prigovori o tome da prijavitelj nije saslušan kao svjedok u disciplinskom postupku, da je sve zasnovano na e-mailu za koji se ne zna da li je prijaviteljev, da apelantu nikada nije dostavljen zapisnik o saslušanju prijavitelja, da je rješenje nezakonito jer su u sastavu odbora drugotuženog navedena dva lica koja nisu učestvovala u radu odbora, te da je zbog svega toga u postupku narušen princip in dubio pro reo na apelantovu štetu.

5. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da je nesporno utvrđeno da je prijavitelj dao iskaz prilikom istrage te da nije bio saslušan u postupku iz opravdanih razloga, te da tu mogućnost daje Pravilnik. Navedeno je da je, naime, to bilo vrijeme korone kada je bilo zabranjeno putovati u zemlje koje je Austrija stavila na crvenu listu, te da je prijavitelj pismeno potvrdio svoju izjavu iz istrage. Navedeno je da nije postojala obaveza dostavljanja zapisnika o saslušanju prijavitelja s obzirom na to da taj zapisnik nije predložen ni proveden kao dokaz u postupku. Dalje, navedeno da je neosnovan prigovor da je drugostepeno rješenje nezakonito, jer su u sastavu odbora navedena dva lica koja nisu bila prisutna. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da se radi štamparskoj o grešci jer je jedno od tih lica prije zasjedanja odbora penzionirano a drugo je bilo opravdano odsutno. Navedeno je da je odbor, koji se sastoji od sedam članova, radio u kvorumu koji čine četiri člana shodno članu 9. Poslovnika tog odbora i da je tako donio odluku u apelantovom predmetu. Redovni sudovi su naveli da je utvrđeno da nema protivrječnosti između izreke i obrazloženja rješenja disciplinskih organa jer je to vidljivo iz njihovog sadržaja. Također je navedeno da nije narušen princip in dubio pro reo s obzirom na to da je osporenim rješenjima odbijen drugi zahtjev koji se odnosio na pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta i zbog sumnje da je u više navrata, u dužem vremenskom periodu od vozača autobusa različitih prevoznika uzimao novac prilikom granične kontrole, sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Redovni sudovi su naveli da je neosnovan i apelantov prigovor da je postupak protiv njega zasnovan samo na e-mailu za koji se ne zna da li je prijaviteljev. U vezi s tim je navedeno da su u postupku provedeni i drugi dokazi, uključujući i saslušanje svjedoka koje je vršeno pod nadzorom Tužiteljstva BiH, a ne samo e-mail koji je nesporno poslan sa prijaviteljeve adrese. Navedeno je da je iz svih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant počinio djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je predviđena sankcija prestanka radnog odnosa shodno čl. 9. i 12. Pravilnika s obzirom na to da je djelo učinjeno sa umišljajem.

6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u postupku protiv njega prekršen princip in dubio pro reo, da su rješenja nezakonita jer su u sastavu odbora navedena lica koja nisu bila prisutna, da je nezakonito ostao bez posla te da je postupak protiv njega zasnovan samo na e-mailu. Smatra da se postupak morao u cijelosti provesti po odredbama Zakona o krivičnom postupku, da je bilo neophodno da mu se dostavi zapisnik o saslušanju prijavitelja kao i da prijavitelj obavezno bude saslušan. Smatra da je pravo proizvoljno primijenjeno i zbog toga što pri izricanju sankcije nisu uzete u obzir olakšavajuće okolnosti - godine radnog staža, kao i da nije bio ranije kažnjavan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da je apelantova discipilnska odgovornost utvrđena na osnovu više dokaza a ne samo na osnovu prijaviteljevog e-maila. Također, sudovi su odgovorili na sva pitanja koja apelant ponavlja i u apelaciji i o tome su dali dovoljna i relevantna obrazloženja (vidi tač. 2- 5. ove odluke), zbog čega se ne može utvrditi da su proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je odbor donio osporena disciplinska rješenje u sastavu i kvorumu kako je to i propisano te da se radilo o štamparskoj grešci jer nisu brisana imena osoba koje nisu bile prisutne. Ustavni sud smatra da apelant takva utvrđenja nije doveo u pitanje. Pored toga, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da apelantu nije mogao biti dostavljen zapisnik o saslušanju prijavitelja jer nije ni predložen kao dokaz. Osim toga Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne postoji obaveza izricanja blaže sankcije ako su utvrđene olakšavajuće okolnosti ako se utvrdi da te okolnosti nisu od takvog značaja da bi dovele do lakše sankcije. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3517/22 (I. G.) | Sudska praksa | Aktio